Posmatravši prirodu oko sebe koje nije bio svjestan, počeo je polako koristiti. I tada je po nekom metodu koristio prirodne resurse prilagodivši ih sebi kao pogodna sredstva korišćenja. Iz tog dugog posmatranja i slobode odlučivanja, čovjek je krenuo i putem stvaranja prvih teorija koje su plod njegovog zemaljskog djelovanja.
Na tim teorijama se zasnivao princip egzistencije koji je kao takav bio namjenjen i idućim generacijama koje su se spremale da dođu na svijet. Tada su postojale danas nedovoljno jasne metode empirijskog iskazivanja pojava u materijalnom svijetu, koje su bile preteča onoga što danas nazivamo naukom i metodologijom načina dolaženja do novih sanzanja uslovno prilagodljivom čovjeku. Da bi razumijeli razvoj metodologije, najprije moramo razumijeti njenu neophodnu primjenu i nespornu čovjekovu potrebu da posmatra, proučava, pronalazi…
Čovjekovo prirodno stanje s obzirom na to da posjeduje razum jeste stanje neprekidnog saznavanja i spoznaje. Čovjek htio, ne htio saznaje, primjenom generalizovanog ili meditativnog načina gledanja svijeta, on svakako u sebi stvara metodologiju prikupljanja činjenica iz materijalnih reakcija svijeta oko sebe ili duhodnih instinkata i reakcija unutar sebe. Samim tim, on stvara jedan model po kojem funkcionira u prirodi, društvu i nešto stvara. Kako se razvijala filozofija, majka svih nauka, tako se polako i čovjek okretao sistematičnijem gledanju na prioritete, pa je nauke po nekom svrsishodnijem i sveopće korisnijem metodu za sve ljude, počeo primjenjivati i razvijati.
Lišen dotad isključivih subjektivnih oslonaca i modela tumačenja konkretne stvari i problema, pristupa se kolektivno prihvaćenom modelu po kome se subjektivno korisni vid iznalaženja rješenja konsultuje i konsoliduje sa ostalim subjektivnim vidovima iznalaženja korisnosti, pa se sva saznanja sistematizovana u jednom univerzalnom metodu pretvaraju u prihvaćen metodološki sistem. S druge strane taj prihvaćen metodološki sistem iznalaženja rješenja ili pronalaženja novih zagonetki nastavka započetog, kroz nova otkrića i razvoja jedne posebne naučne dispipline je i način metodološkog pristupa koji je provjeren i prihvaćen kao uspješan.
Tako su metodolozi ili bolje rečeno filozofi kroz empirističke i racionalne metode stvorili nauku koja je danas osnovni šablon viđenja svijeta u sfverama nauka. Bez ispravno koncipiranog naučno istraživačkog modela u primjeni proučavanja, svako proučavanje je samo lutanje u nauci.
Putevi naučnog istraživanja mogu biti pregledni za svakog onog koji se bude pridržavao pravila iznalaženja ili dokazivanja rješenja putem metodologije. To svakako ne mogu biti oni koji ne poštuju temelje nauke koju žele predstaviti, jer nauka zahtijeva dokazivanje, dokaz u stvarnosti. Pored toga i svako logičko objašnjenje kako se došlo do pronalaska ili rješenja. To je neophodno i zbog shvatanja samog otkrića ili rješenja i uslov daljeg istraživanja. Metode dokazivanja moraju biti one ustaljene metode čijim se strogo koncipiranim i uspješnim načelima može doći do istine.
Smatram, istaći ću i to da je posebno mjesto u iznalaženju svakog metoda po kojem se nešto radi, pored empirijske komponente i ona duhovna tradicija razumijevanja koju posjeduje svaki naučnik, folozof, znanstvenik uopće. To je tradicija kontinuiranog čitanja, meditacije i unapređenja duhovnosti kao osnove. Vođen tom duhovnom tradicijom, tj. kontinuitetom razmišljanja, razmatranja na koje poziva filozofija, čovjek će bez teškoće pristupiti razmatranju nauke. Ovo govori o tome da filozofija igra bitnu ulogu u segmentu shvatanja i uopće primjene metodologije, jer je pored šabloniziranih metoda nephodno i zdravorazumsko razmišljanje koje neće naučnika voditi u smjeru u kome ne vodi rješenje.
Primjenom metodoloških principa čovjek će se u shvatanju razlikovati od svih onih počuđenih lica koja tupim pogledom gledaju na sva divna otkrića, ne razlikujući niti ih povezivati ni sa čim što im je moglo predhoditi, a što bi im po logici bilo poznato. Dok s jedne strane imamo naučne metode prikazane u svijetu ljudi koji ih ne prepoznaju, primjena metodoloških principa u svijetu nauke i naučnika, onog ko je strogo primjenjuje prihvata i opravdava.
Danas je nemoguće da se validnost nekog otkrića prihvati bez metoda kako se do njega došlo. Metodologija je put koji vodi ka željenom cilju. Cilj je mjesto do kojeg se stiže tim putem.
Autor: Dženis Šaćirović