Markantan, sposoban i od Titovog ličnog povjerenja, Džemal Bijedić bio je jedna od najznačajnijih političkih figura socijalističke Jugoslavije. Politički aktivan postao je još u godinama prije početka Drugog svjetskog rata, zbog čega je nekoliko puta bio hapšen i zatvaran.
Tokom Drugog svjetskog rata aktivno je učestvovao u NOB-u, a u poslijeratnim godinama vršio je niz najviših političkih funkcija, snažno se zalažući za ekonomski napredak zemlje.
Razvoj Hercegovine i Mostara tekao je prema Bijedićevim zamislima, a u njegovoj političkoj agendi važan dio bili su borba za decentralizaciju Jugoslavije i jačanje Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji.
Bogato Bijedićevo političko djelovanje zasjenjeno je bujanjem teorija zavjere nakon njegove pogibije u avionskoj nesreći, a spominjanje njegovog imena isključivo u kontekstu njegove iznenadne smrti zamagljuje pogled na bogat politički život koji je imao prije tragedije.
Govoreći o Džemalu Bijediću, pisac monografije Džemal Bijedić, politička biografija prof. Husnija Kamberović kaže da je Bijedić bio dio generacije političara koji su snažno probosanski djelovali, nastojeći ekonomski i politički osnažiti Bosnu i Hercegovinu unutar socijalističke Jugoslavije.
- Džemal Bijedić bio je jedan od najznačajnijih hercegovačkih i bh. političara, čije se djelovanje veže za razvoj grada Mostara. Gdje je rođen i iz kakve porodice potječe?
Bijedić je doista jedan od najznačajnijih političara koji su djelovali na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni sredinom 20. stoljeća, posebno tokom 1960-ih i 1970-ih. Vjeruje se da je porodica Bijedić porijeklom iz Crne Gore, ali su u drugoj polovini 19. stoljeća prešli u Hercegovinu: Džemalov djed Bajram-aga (1848–1928), živio je u mjestu Jasen, nedaleko od Trebinja, gdje je rođen Džemalov otac Adem (1888–1918), a Džemal je rođen u Mostaru 1917, gdje je stekao temeljno obrazovanje. Džemalovi djed, otac i amidža bavili su se trgovinom u Mostaru. Džemalov otac umro je 1918, pa je odrastao uz djeda i amidžu. Džemalova majka Zarifa umrla je 5. aprila 1976. “nakon kraće bolesti, u 84. godini”, kako je navedeno u čitulji objavljenoj u Oslobođenju. “Prvi dio posmrtnog ispraćaja obaviće se 6. aprila 1976. godine u 12 sati, u Begovoj džamiji u Sarajevu”, navedeno je u čitulji. Neki smatraju da je sahrana Džemalove majke bila “prvi religijski obred koji je u komunističkoj eri prikazan na državnoj televiziji”. Sahrana je obavljena “po vjerskom obredu uz prisustvo najviših državnih i partijskih rukovodilaca, koji su hodali u tradicionalnoj muslimanskoj pogrebnoj povorci (snimci su prikazani na nacionalnoj televiziji)”.
- O njegovom djelovanju u godinama prije početka Drugog svjetskog rata manje se zna. Šta je obilježilo njegov politički i društveni aktivizam u tim godinama?
Studentske godine bile su ključne za Džemalovu kasniju karijeru: nakon završene realne gimnazije upisao se na studij prava na Univerzitetu u Beogradu i tamo je u predvečerje Drugog svjetskog rata stupio u SKOJ, a u Mostaru je u decembru 1939. primljen u članstvo Komunističke partije. Uz taj partijski aktivizam, uglavnom ilegalan, u slobodno vrijeme bavio se raznim aktivnostima. Zna se da je svirao bubnjeve u KUD “Abrašević”. Bio je aktivan u sportskom klubu Velež. Zbog pripadnosti komunističkom pokretu od 1938. do 1941. mostarska policija hapsila ga je četiri puta, a u zatvoru je provodio od nekoliko dana (1938. proveo je u zatvoru tri dana) do mjesec dana, koliko je proveo u zatvoru u junu-julu 1941. godine. U januaru 1940. izabran je za sekretara Mjesnog komiteta SKOJ-a u Mostaru (to je prvi mjesni komitet u tom gradu), a sredinom 1940. za sekretara Oblasnog komiteta SKOJ-a za Hercegovinu. U to vrijeme boravio je u Mostaru i radio u jednoj mesari kao blagajnik kako bi zaradio nešto novca za studij, a u Beograd je mogao odlaziti samo na ispite.
- Kako je izgledao ratni put Džemala Bijedića?
Drugi svjetski rat dočekao je kao sekretar Oblasnog komiteta SKOJ-a za Hercegovinu, ali je koncem septembra ili početkom oktobra 1941. prešao na dužnost sekretara Mjesnog komiteta KPJ u Mostaru. Sve vrijeme, naravno, on djeluje u ilegali, aktivan je u pripremi ustanka, a posebno se angažovao u akciji oslobađanja grupe Hrvata iz Ljubuškog koji su se nalazili u mostarskom zatvoru. Međutim, zbog raznih okolnosti, a prije svega “provala” kojima je policija upadala u rad Partije, te zbog četničkih pučeva nakon italijansko-četničke ofanzive u Hercegovini u prvoj polovini 1942, Bijedić je napustio Mostar i preko Bjelašnice i Igmana stigao u Sarajevo. Tu je ubrzo postavljen za sekretara Mjesnog komiteta KPJ za Sarajevo. Obnovio je partijske mreže, intenzivirao rad Partije u Sarajevu, a nakon što je u aprilu 1943. napustio Sarajevo, prošao je veliki dio Bosne obavljajući razne partijske dužnosti, ali s puškom u ruci, kao aktivni pripadnik partizanskog pokreta. Sa Šestom istočnobosanskom brigadom sredinom 1943. prošao je golgotu Sutjeske, a potom se s istočnobosanskim partizanskim jedinicama probijao prema sjeveroistočnoj Bosni, gdje je, uglavnom, proveo ostatak rata (najvećio dio proveo je u okolini Tuzle – na obroncima Majevice i oko Gradačca). Ta njegova antifašistička orijentacija, koja je počela u mladalačkim danima, ostat će temeljno obilježje njegove političke aktivnosti.
- U poslijeratnoj jugoslavenskoj i bh. politici Bijedić je vršio niz značajnih funkcija. Kolika je Bijedićeva lična uloga u razvoju Bosne i Hercegovine i Mostara?
Bijedić je nakon Drugog svjetskog rata imao uspješnu političku karijeru iako je tu bilo i uspona i padova, ali je on rijetki političar čiji usponi i padovi nisu bili spektakularni: i kada se uspinjao na hijerarhijskoj ljestvici i kada je padao, to nije bilo praćeno nikakvim spektakularnim potezima. On je svemu tome davao ljudsku dimenziju i zato je svakoj dužnosti koju je obavljao davao veoma snažnu ličnu notu. Nikada se nije krio iza funkcije koju je obavljao i jedan je od rijetkih političara iz vremena socijalizma za koga se s punim pravom može reći da je u vrijeme kolektivnog djelovanja i kolektivne odgovornosti uvijek bilo moguće izdvojiti njegov lični doprinos uspjesima i ličnu odgovornost za neuspjehe. Nakon što sam pažljivo analizirao njegovu političku biografiju, mogu zaključiti da su razvoj Mostara poslije Drugog svjetskog rata, kao i razvoj čitave Hercegovine dobrim dijelom išli pravcem koji je trasirao Džemal Bijedić lično. On je presudno utjecao na skidanje nametnute hipoteke ustaštva s hrvatskog stanovništva u zapadnoj Hercegovini, izgradnju Aluminijskog kombinata u Mostaru i niza drugih privrednih i infrastrukturnih objekata (izgradnja puteva, modernizacija pruge Sarajevo – Ploče itd.).
- Je li Bijedić bio dio političke nomenklature koja je zagovarala političko i ekonomsko jačanje Bosne i Hercegovine i, ako jest, s kojim je ljudima dijelio takve ideje?
Bijedićeva politička aktivnost poslije Drugog svjetskog rata imala je dvije ključne odrednice: afirmacija Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji i afirmacija Jugoslavije u međunarodnim odnosima. U Bosni i Hercegovini u vrijeme te Bijedićeve najintenzivnije političke djelatnosti djelovala je snažna i jedinstvena probosanskohercegovačka politička elita, čiji su najistaknutiji predstavnici bili Branko Mikulić, Cvijetin Mijatović, Rato Dugonjić, Hamdija Pozderac.
- Je li Džemal Bijedić bio političar koji se borio za decentralizaciju Jugoslavije i jačanje republika?
Da, Bijedić je od sredine 1960-ih pripadao onima koji su smatrali da se Jugoslavija mora decentralizirati i da ovlasti, ali i odgovornost republika moraju ojačati. Međutim, mislim da je tu važno naglasiti da ni Bijedić ni ostali koji su se zalagali za decentralizaciju Jugoslavije nisu vodili antijugoslavensku politiku nego su smatrali da su decentralizacija i jačanje republičkih ovlasti način za očuvanje i stabilizaciju jugoslavenske države. Zapravo, čitava se stvar svodila na ravnopravnost republika u jugoslavenskoj federaciji. Možda su Bijedić i tadašnje bosanskohercegovačko političko rukovodstvo tu odigrali najvažniju ulogu, jer je Bosna i Hercegovina bila ključni Titov saveznik u obračunu sa centrifugalnim tendencijama koje su se sredinom 1960-ih pojavljivale na jugoslavenskoj političkoj sceni, posebno u dva politička centra: Beogradu i Zagrebu. Decentralizacijom Jugoslavije, jačanjem republičkih ovlasti i odgovornosti, te uspostavljanjem ravnopravnih odnosa na razini Jugoslavije stvarane su realne pretpostavke za očuvanje Jugoslavije kao države.
- Je li Bijedić sistematski i namjerno radio na privrednom i političkom izolovanju područja zapadne Hercegovine, kako se danas tvrdi, zato što je kraj u Drugom svjetskom ratu bio antipartizanski i ustaški?
Ne, Bijedić je radio na ukidanju izolacije kojoj je zapadna Hercegovina bila izložena poslije Drugog svjetskog rata. On je pokrenuo niz procesa čiji je cilj bio integracija zapadne Hercegovine u bosanskohercegovačke okvire. Njegov je cilj bio uvjeriti Hrvate iz zapadne Hercegovine da je u njihovom interesu integracija u šire bosanskohercegovačke okvire, da je Sarajevo, a ne Zagreb njihov politički centar. Jednako tako on je uvjeravao muslimane u Zagrebu da je Zagreb njihov politički centar. Ono što je važno istaknuti u Bijedićevoj političkoj djelatnosti odnosi se na konkretne poteze, a ne samo na ispraznu retoriku: on je smatrao da treba stvoriti takve pretpostavke u sferi ekonomije, kulture, politike u kojima će Hrvati zapadne Hercegovine imati stvarni osjećaj pripadanja Bosni i Hercegovini, u kojima će se dobro osjećati, moći razvijati itd. Bilo je tu, naravno, i niz problema, podmetanja klipova u te procese i slično. Na poznatom Mostarskom savjetovanju u septembru 1966. Partija je konačno otvoreno priznala da je imala pogrešnu politiku prema Hrvatima u zapadnoj Hercegovini i stvorila političke pretpostavke za skidanje hipoteke ustaštva. Bijedićeva uloga u tom procesu bila je ogromna.
- Kakva je uloga Džemala Bijedića u izradi Ustava iz 1974. i kakav je imao odnos prema nacionalnom pitanju, odnosno koliko je bio za definisanje Muslimana kao posebne političke nacije u Jugoslaviji i je li lično bio nacionalno opredijeljen?
U vrijeme ustavnih promjena krajem 1960-ih i početkom 1970-ih Bijedić je bio predsjednik Skupštine SR Bosne i Hercegovine i s te pozicije vodio republičku komisiju i sudjelovao u svim razgovorima o promjeni Ustava na razini Jugoslavije. Ostale su zabilježene njegove bučne rasprave s Dražom Markovićem, predsjednikom Skupštine SR Srbije, o ustavnim promjenama. U tim debatama Bijedić se zalagao za ravnopravnost republika u jugoslavenskoj federaciji, te ravnopravnost naroda unutar Bosne i Hercegovine. Naime, kao što je smatrao da je ravnopravnost republika pretpostavka za očuvanje Jugoslavije, jednako tako smatrao je da je ravnopravnost naroda pretpostavka za jačanje i stabilizaciju Bosne i Hercegovine. U tom smislu zalagao se za integraciju Hrvata zapadne Hercegovine, afirmaciju nacionalnog identiteta Muslimana i integraciju Bosanske krajine u šire bosanskohercegovačke političke, ekonomske i kulturne tokove.
Bijedić je u afirmaciji Muslimana kao nacije vidio način za čvršću integraciju Bosne i Hercegovine. Zbog toga se odlučno zalagao za ispravljanje partijskih nepravdi prema Muslimanima (jednako kao i prema Hrvatima u zapadnoj Hercegovini), te je odigrao presudnu ulogu u afirmaciji Muslimana kao nacije. Prema dokumentima koje sam ja imao priliku vidjeti Bijedić se između dva rata u nacionalnom smislu izjašnjavao kao Jugoslaven, a poslije rata nisam naišao na dokumente u kojima bi se drugačije izjašnjavao nego kao “Musliman”. Zanimljivo je da je on sredinom 1960-ih godina, u jeku kampanje za afirmaciju Muslimana kao nacije, tvrdeći da je riječ o posebnoj nacionalnosti, objašnjavao da je ranije izjašnjavanje kao “Jugoslaveni” predstavljalo njihov “bijeg u jugoslavenstvo” kako bi sačuvali svoj nacionalni identitet.
- U kakvom je odnosu Bijedić bio s Titom i je li “pripreman” za njegovog nasljednika i predsjednika SFRJ?
Bijedić je bio Titov izbor, doduše, poslije dugih političkih nadmudrivanja sa Srbijom i Hrvatskom, za predsjednika Vlade 1971. godine. Otad su njih dvojica bili nerazdvojni i imali su ogromno povjerenje jedan u drugog. Često je Tito branio Bijedića u vrlo zaoštrenim političkim sukobima koji su se odvijali na jugoslavenskoj političkoj sceni tokom 1970-ih godina. Ali, mislim da nemaju utemeljenja priče o tome da je Bijedić “pripreman” za Titovog nasljednika. Naime, Tito je pitanje svog nasljednika riješio 1971. godine uvođenjem institucije Predsjedništva SFR Jugoslavije: nije predviđao jednog nasljednika nego kolektivnog šefa države.
- Bijedićeva pogibija i danas izaziva mnogo kontroverzi. Je li on poginuo u avionskoj nesreći ili je ubijen u nekoj “fantomskoj” zavjeri?
Uvijek će biti onih koji će vjerovati da je Bijedić žrtva neke zavjere. Moja istraživanja brojnih dokumenata, uključujući i izvještaje koji još imaju oznaku “državna tajna”, uvjerila su me da je riječ o avionskoj nesreći izazvanoj “ljudskim faktorom”, kako se to konstatovalo i u zvaničnom Izvještaju. Ima, međutim, nekih nejasnoća u vezi s tim letom aviona, pa bi bilo moguće pokrenuti novu istragu i provjeriti sve navode koji se mogu čuti u vezi s tim. Ipak, naglašavam, u zvaničnom izvještaju, s kojim se saglasio i sam Tito kad su mu ga predočili, isključena je mogućnost zavjere.
