Vojnici, policajci, vatrogasci i ostali pomagači, kao i stanovnici sela Restelica, spontano su zapljeskali u subotu navečer, tačno prije godinu dana, kada je iz snježne lavine živa izvučena petogodišnja djevojčica Amsera Reka.
Taj trenutak olakšanja zbog spašavanja jednog ljudskog života, zajedno sa ljudima u Restelici, dijelili su i građani Kosova unutar i izvan zemlje.
Jedna nova nacija, razočarana, te kobne večeri pronašla je svoj simbol solidarnosti u jednoj velikoj tragediji koja je poslijedica prirodne nepogode. Taj je simbol Amsera Reka, koju su vojnici Kosovskih sigurnosnih snaga nosili s ruke na ruku. Naciju ne čine samo junaštva, historija, kultura, sjećanja, loše i dobre bajke, niti heroji na konju. Naciju ponekad drže zajedno, čine je solidarnom zajednicom, i događaji poput onog u Restelici.
Više od toga, ima i nečeg drugog što izgleda kao znak kohezije koja se stvara za kosovsku naciju, naciju ravnopravnih građana pred zakonom: solidarnost većine građana Kosova (a ta je većina albanska) ovaj se put iskazuje prema pripadnicima jedne manjinske zajednice, Goranaca iz Restelice u opštini Dragaš.
Takvom spontanom i javnom solidarnošću kosovski Albanci pokazuju da su spremni tretirati manjine kao neodvojivi dio društva. Ta solidarnost može biti trenutna, potaknuta dramatičnim scenama iz Restelice, ali je njena vrijednost neosporna kao žudnja društva za normalnom državom.
Dok je trud vojnika, oficira, policajaca i vatrogasaca Kosova bio nesebičan u pokušaju da učine sve kako bi tragedija koja je zadesila goransko selo Restelica, i bratska Župa je bila potrešena, tužna i nijema ali ne i zbunjena.
Od trenutka kada su čuli za zlo koje se nadvilo nad Restelicom, počelo je okupljanje mještana Župe i organizovanje po svim selima.
Svima je bio jedan, jedini cilj- kako što pre stići do zavejane Restelice i pružiti neophodnu pomoć braći Gorancima.
Zadužen od policijskih organa, odnosno direktora regionalne policijske službe u Prizrenu, po službenoj dužnosti, Džemal Aslani, komandir policijskog odjeljenja u Župi, sa sjedištem u Sredskoj, dobio je zadatak da krene put Restelice. Prema Restelici tog dana su upućene i još druge odabrane jedinice iz policije.
I pored obaveza i radnih zadataka od nadležnih iz Policije, Aslani je našao vreme da organizuje mještane Župskih sela, kako bi što prije mogli krenuti prema Restelici, selu koje je bilo zbog sniježnih padavina odsječeno od svijeta. Aslani je sa vlasnicima građevinskog predužeća ” HUPROM ” iz Rečana, objezbedio i nekoliko vozila, koja su učestvovla u čišćenju puta prema Restelici. Sa članovima lovačkog društva ” Bistrica-Župa “, on je uputio prvu grupu Župljana prema Restelici, koja će kasnije neposredno učestvovati u izvlaćenju tijela preminulog braćnog para porodice Reka.
Pored velike solidarnosti i humanosti, njegovog ličnog zalaganja i truda u pomoći bratskoj Restelici, Aslani je pokazao još jednu ljudsku vrlinu, koja svima nama treba da posluži kao pouka i način- kako se trebamo ponašati u datim okolnostima, pogotovo kada je Restelica i njena tragedija u pitanju.
Ni jednu jedinu riječ, Džemal Aslani nije progovorio na temu-Tragedija u Restelici, a mogao je, kao što su to mnogi činili, opravdano ili ne.
I poslije godinu dana od tragedije koja je zadesila Restelicu i porodicu Reka, o Aslaniju i njegovoj velikoj zasluzi, nebi smo saznali da nismo dobili e-mail u kome se mještani Župe neizmjerno zahvaljuju Aslaniju za sve što je učinio za našu bratsku Goru i našu braću Gorance.
