Ako i ima nekog djeteta koje plače prije nego što uđe u ordinaciju pedijatra Džafera Aslanija, smiri se, čim kroči unutra. Poznati ljekar ima “moć”, koju drugi doktori nemaju.
Na sam pomen palilulskog naselja Padinska skela, ljudi imaju razne asocijacije. Neko pomisli na zatvor, neko na psihijatrijsku ustanovu, mnogi na navijače Partizana ili na PKB. Jedno sasvim obično i prosječno naselje. Ima i onih koji zapitaju: “A gdje je to?” Možda nema veliki i prostrani park za djecu i razne druge sadržaje dostupnije djeci u bogatijim djelovima grada, ali ima nešto što niko drugi nema.
Linija 101 svakodnevno odvozi i dovozi na posao čovjeka koji voli djecu. On nosi bjeli mantil, a mališani kad ulaze kod njega u ordinaciju čine to s osmjehom i uvjereni da dolaze kod drugara.
Ako i ima nekog djeteta koje plače prije nego što uđe u ordinaciju doktora Džafera Aslanija, smiri se čim kroči unutra. Nadaleko poznat pedijatar ima neku “moć”, koju drugi doktori nemaju, bar ne u tolikoj mjeri. On se trudi da smiri djecu, ali i roditelje, kad dođu izbezumljeni jer djete gori od temperature.
Pa po čemu je on toliko poseban, pitaćete se vi, s pravom?
– Sve je do pristupa. Treba znati da priđete djetetu. Lako je reći “skini se”, “nakašlji se”, “okreni leđa” i takve stvari. Mogu da vidim koje se djete plaši, a koje ne. I to ne samo ako je uplakano. Pa i odrasle mogu da “pročitam” – priča doktor Aslani.
– To je ono što me čini drugačijim. I kažu mi da zvučim smireno. Treba znati smiriti roditelje kad uđu uplašeni s malom bebom – priča doktor. – Nisam čitao neku posebnu literaturu za to. Ja mogu da vam posvetim 15 ili 20 minuta, ali vi ste s djetetom 24 sata.
I onda je rekao nešto što, vjerujem, roditeljima mnogo znači:
– Treba kao roditelj da osjetite, kad vas pogledam u oči, da sam siguran u to što sam rekao.
Prema riječima doktora Aslanija, dozu ozbiljnosti morate kod roditelja da pomješate sa opuštajućom atmosferom.
Drugi ljudi, oko njega, primjetili su njegov stav i odnos sa djecom. Pa iako je planirao da bude internista, okolnosti su odredile njegovu sudbinu. Kada je raspisana specijalizacija iz pedijatrije, odlučio se.
– Svi su mi govorili da sam rođen za pedijatra – priča doktor koji liječi djecu od 2003. godine. – Sreća moja što sam to završio, bilo bi mi krivo da nisam. “Izbaksuzirali” su mi! Od prvog dana radnog vijeka radim sa ekipom za vakcinaciju – smije se doktor Džafer.
Tačan broj njegovih pacijenata može da se utvrdi, mada za to treba posla, kao i broj pregleda na mjesečnom i godišnjem nivou. Recimo samo da je kod njega uvijek gužva i to je redovna pojava. U pitanju je ipak nekoliko hiljada pacijenata. Dolaze mu pacijenti iz cijelog rita, Padinske Skele i okolnih naselja, Glogonjski i Jabučki Rit, Kovilovo, Vrbovski, Dunavac…
A kada je sa mjesta pedijatra u Borči došao u Padinsku Skelu, dio pacijenata krenuo je sa svojim doktorom. A ima i pacijenata iz Zemuna, sa Novog Beograda, iz svih djelova grada. A sada već ima i male pacijente koje dovode njihovi roditelji, njegovi nekadašnji pacijenti.
Ali, on za svakoga nađe vrijeme i posveti mu se, pauze skoro da i nema. Pored kompjutera stoji šolja odavno ohlađene kafe, koju doktor srkne onako usput. Čim uđe mali pacijent, prije nego što se vrata zatvore, iz ordinacije se čuje: Ooo, zdravo, pa gdje si ti!?
Njegovo umirujuće dejstvo na pacijente svima je dobro poznato. Ispričao mi je slučaj dječaka koji sada ima 7 godina, a njegov pacijent je zadnje dvije godine. Dijete je zbog problema sa urinarnim traktom naplašeno, jer se liječi od šestog mjeseca po bolnicama. Prvih nekoliko puta ulazio je u ordinaciju sav “zarozan”, natečen od plakanja, uplašen od nepoznatog, a najviše od toga da li će da ga bodu.
Poslije dva, tri dolaska u ordinaciju, video se očigledan pomak. Dječak je i dalje stajao daleko od stola, ali imao je mnogo više povjerenja i više nije plakao. Doktor Džafer mu je objašnjavao sve i pričao s njim kao sa velikim. Mama je stajala sa strane, ćutala i čudila se.
Ubrzo, kaže, dječak je došao s majkom po uput i trebalo je da je sačeka ispred ordinacije. Kada je prozvan, uletio je prije majke u ordinaciju, rekavši da mora nešto da ispriča doktoru. Radilo se o tome da je dječaku uginuo kućni ljubimac i da je on to htio da ispriča doktoru.
– Kažem ja, on nam je i pedijatar i psiholog i najbolji drug – kaže ta mama.
I doktor ima običaj koji nema većina pedijatara. Djeli djeci igračkice. Ako ih ima i ako nije sve već podjelio. To nisu neke skupe igračke, već plastične, kao one koje se dobiju u kesici grickalica. To uvijek obraduje djecu. A dešava se i da neko od pacijenata, kad preraste igračku, donese doktoru, da se druga djeca obraduju kad uđu kod njega.
Čim se povede priča o pedijatru, čujete još mnoštvo drugih, sličnih priča. Branislav kaže da je razmišljao o tome da se okumi s doktorom, a Sanja je ispričala kako je doktor pomogao njenoj kćerki da se opredjeli koju srednju školu da upiše. Ugostiteljsku ili medicinsku?
– Zamolila sam doktora da mu pravi društvo 5 minuta kad ode u savetovalište, gdje pregleda bebe, ne bi li tako “prelomila”. Uveo je moju kćerku unutra i ostala je bar sat vremena. Za to vrokeme joj je sve objašnjavao, nije ga mrzelo. Ona je izašla nasmojana i sigurna da želi da upiše medicinsku – priča Sanja. – A da ne pričam o tome da mi je, kad mi je kćerka bila mala, dao broj mobilnog telefona da ga pozovem kad god zatreba, jer je video koliko sam bila unezverena kad mi je dijete bilo bolesno.
Katarina Mitrović već 17 godina dolazi dok doktora Džafera. Sve troje djece su, od rođenja, njegovi pacijenti. Ona, kaže, tada nije imala dilemu:
– Baš sam htjela da mi on liječi djecu, jer sam znala koliko je dobar. Ako je roditelj u panici, on nije taj koji će tu paniku da podstakne, naprotiv. Smiri roditelje, a i dijete uvijek izliječi do kraja – kaže Katarina.
Doktor Džafer kaže da do penzije ima još 11 godina. Osim ako se u zakonu nešto ne promjeni. A srela sam roditelje koji ne bi voljeli da ikad ostanu bez njegove pomoći u liječenju. Jer, on je, ako ih pitate, nezamjenljiv.
