Sve se više nadam da će jednog dana doći neke nove i pametnije generacije koje će svakom ko nas prebrojava po nacionalnosti reći ‘džaba ste krečili’.
Na našim prostorima gotovo je nemoguće odrediti gdje je i kada nastala neka izreka, uzrečica, a posebno u moderno vrijeme, zbog informacionih tehnologija i društvenih mreža, odrediti mjesto nastanka nekog grafita, protestnog natpisa ili neke, što mi u raji kažemo, “provale”.
Prije godinu-dvije pisao sam jedan tekst o Sarajevu i mentalitetu ljudi našega grada, pa u tekstu spomenuo (siguran sam 100 posto da je izjava stranca i da je bila o ratu u Sarajevu) kako je dotični stanovnik neke sretne evropske države rekao da je ovo potpuno blesav grad, jer kada padaju granate, svi šetaju po ulicama, a kada padne kiša, nema nigdje nikoga.
I, naravno, na društvenim mrežama krenuli su komentari. Svaki stanovnik bilo kojeg grada koji je na svojoj koži ili na svojim ulicama osjetio rat busao se da je tu izjavu stranac izgovorio baš o njegovom gradu. Najgrlatiji je bio jedan Beograđanin, koji je bio veoma uporan da dokaže da je ta izjava vezana za bombardovanje Beograda.
Uzalud su bila objašnjenja Sarajlija da je rat kod nas počeo sedam godina prije bombardovanja Beograda, da mi nikada nismo upozoreni uzbunom da se nešto sprema, da su kod nas više ubijani civili nego zgrade i pojedine institucije i da kod nas nije bilo ni vode, pa je čak i donekle razumljivo da smo skupljali kišnicu. Uzalud je bilo sve. Čovjek nije odustajao u objašnjenjima da je ta izjava baš o Beogradu.
Retorika straha i rata
Nisam tačno siguran koje je godine nakon rata obnovljena zgrada sarajevske Pošte kod mosta Čobanija, ali sam siguran da je, čim su skinute skele s Pošte i prvi dan osvanula nova i čista fasada, već sutradan na njoj bio grafit “Džaba ste krečili”. Taj grafit ujedno je postao i simboličan naziv nečega što mi zovemo uzaludan pokušaj. Pa često sam sebe uhvatim kako bih samo sa Sizifom zakomplikovao priču ili, da budem malo kreativan i duhovit, upotrijebim ovaj grafit kao simboličan izraz mog mišljenja. Mišljenja koje je zapravo negativno u odnosu na ono što sam prije toga čuo i na koje sam replicirao čuvenim grafitom.
Već 20 i kusur godina poslije rata gotovo svaka politička opcija, pa i gotovo svaki političar u Bosni i Hercegovini bar se jednom koristio nekom ratnom retorikom. Taj dobro oprobani recept, patentiran nakon onih prvih višestranačkih izbora 1990. godine, i dan-danas dobro prolazi kod pojedinaca. Poziv na rat, 20 godina kasnije, nema istu svrhu kao prije 25 godina. Onda je to zaista bio poziv na rat, koji su neki jedva dočekali, a neki, kao ja, još se mjesecima čudili kako je moguće pucati na druga ili komšiju.
Današnji poziv nije za uzimanje pušaka u ruke nego za grupisanje vlastitih redova. Čim primijete da se narod malo povezao, da su se ljudi oslobodili straha jednih od drugih, udare s istom retorikom straha i rata. A narod k’o narod, valjda se bolje osjeća “među svojima”, pa tako već više od dvije decenije nakon rata obezbjeđuje “svojima” dobre plate, sjajna radna mjesta i lagodan život.
Uzaludan trud
I dok se mi uporno bavimo ratovima i kojekakvim prebrojavanjima, Evropa i svijet svakog se dana udaljavaju od nas. Pa čitam najsvježiju vijest da je Finska počela da isplaćuje po 560 eura svojim nezaposlenima. Ili 1.095 KM po našem. Oni za nerad dobiju hiljadu maraka, a prosječna plata za novembar 2016. u Bosni i Hercegovini iznosila je 847 KM ili 433 eura. Dakle, Finac koji ne radi ili ne želi da radi dobije svakog mjeseca 127 eura više od građanina Bosne i Hercegovine koji ima sreću da radi i još veću sreću da firma isplaćuje redovne plate.
I mi još mislimo da nam ovi na vlasti žele dobro. I da su one limuzine, sve moguće povlastice, enormni prihodi i život kao iz bajke zapravo za naše dobro. Jer mi vjerujemo u onu staru “Ko ne zna sebi, ne zna ni drugima”. Ali ovi zapravo znaju samo sebi, a za druge ih savršeno nije briga. Ti drugi opet će potrčati da glasaju “za svoje” i faraonima produže politički život još koji mandat. Kao što to obično bude, i mediji iz regiona utrkuju se ko će prije ovo dešavanje u Finskoj nazvati ludim, luđim ili najluđim eksperimentom. Jer ko je još budala da daje i raji, osim Finaca? Za naše pojmove vlasti nije ni čudo što je to za medije najluđi eksperiment.
Sve se više nadam da će jednog dana doći neke nove i pametnije generacije koje će svakom tom ratnom retoričaru ili onom koji nas prebrojava po nacionalnosti, reći “džaba ste krečili” I tako im u tri riječi objasniti da im je uzaludan trud da nas podijele u tri tora, pocijepaju državu ili nam opet vrate puške u ruke.
I da će jednog dana na vlast doći koliko-toliko normalni ljudi.
Ili, što bi rekli oni – OTPISANI. Da ne kažem “Vratiće se rode”. I neka se vrate.
Samo neka budu normalni.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
