Dvije godine od preseljenja – Azir Kuljići Adž0 (1948 – 2013)
Prošle su dvije godine od smrti velikog pjesnika i zaljubljenika u Župu, Azira Kuljićija Adže. Za života je objavio dvije knjige pjesama: Pod vrvoj od Šar-plajna (Pod vrhovima Šare) i Koren, ključ i kalauz (Korijen, ključ i vodič). U svojim knjigama je na izvanredan poetski način prezentirao vrijednosti kulturnog kapitala Župe, a istovremeno od zaborava izvlačio lingvističko, etnološko, folklorističko i drugo bogatstvo ove oblasti./p>
Uzor Kuljićiju je bio genijalni pjesnik-mudrac Halil Džubran, a svoju sabraću je imao u pjesnicima i rapsodima iz Gore. Sa njima je bio u stalnom kontaktu, sa njima dijelio stvaralačko i umjetničko iskustvo. Zajedno su pleli poetske rukoveti sa beharnih gorskih i župskih krajolika.
U njegovim knjigama dominiraju kreativne poetske forme – balade i poeme. To su pjesničke forme koje su autoru pružale najbolje mogućnosti da iskaže svu težinu i tragiku života ljudi iz Župe. One istovremeno predstavljaju i kontinuitet sa usmenim pjesništvom koje je vjekovima stvarano na „našinskom“ govoru na Šar-planini.
Njegove zbirke pjesama su „spjevane na lijepom, polisemičnom, poetskom i ‘starinskom’ (kako saopštava pjesnik) govoru Župe“. Autor je ovim postupkom imao namjeru da u literarnoj formi sačuva onaj najarhaičniji dijalekatski sloj zgusnut u kulturi i trezoru najstarijih žitelja ovog zasebnog lingvističkog areala.
Azir Kuljići Adžo je svojim knjigama obogatio župsko pjesništvo. Njegova poezija pisana na lokalnom govoru predstavlja vrh župskog i bošnjačkog pjesništva.
Pjesme su mu zastupljene u mnogim antologijama i čitankama za osnovne i srednje škole.
ZEVNJE U ZIJARET
Pravda bi zemaljska i demone
rasplakala, da je čuju i mrtvi
bi joj se smijali kada bi mogli
da je spoznaju.
Halil Džubran
Ka putnik u zemane
i ka musafir u prolaz
oz izan Božiji
majčicu Zevnju
som zijaretiv.
Od šer, zulum i gazep
koj som videv
som se zgroziv
i do dip duša razočarav.
Poviše som tuguav
negolji što som se raduav,
nepravde som se natrpev,
akareti som se natrzav,
fesat, gibet i munafiklak
som se naslušav,
gajljinja som se nagajljuav,
gurbet nagurbetuav,
za memlječet iznažuđuav,
za akraba natuguav.
Mesto himne
eljegije, ode i balade
som se iznapuav.
Po emer njegov
na život som
i proz dženem prošov.
K’da će mreška da me uze
ne mi je dadeno da z’nm,
zn’m salj na tenešir
ke će me ispreet
i uši mi
oz ham pamuk zatnet
ne će čujem ni akrabaljije
ni pa džemaatljije
ke će mi nat glava
istivo izgoaret:
Alaa rameteljesen
l’ka mu zevnjica,
se rodiv
potamo ka će bine
mizan terezija će kaže.
TAKO UMIRU PJESNICI
Aziru Kuljićiju Adži
prošetao si Halila Džubrana
do Župe
i visova Monte Scardusa (Šar-planine)
teško proživio
sve naše džehenem godine
musafir u svome domu bio
davno si shvatio
Poruku
da smo ‘na vraćanje’
i da nas mirna zemlja
strpljivo čeka
kao stari rapsod
pjevao si o memljećetu
i do kraja puta
gradio kuću svoju
nikad dovršenu
proljeće se zaplelo
u krošnjama
i treće džemre palo
sve je tako lijepo
i vrijeme
i ljudi
samo pjesnici žive
i odlaze
jednako
(Sadik Idrizi Aljabak)
