A jedan je čovjek već umro, i to dva puta, na oko dvije minute u oba slučaja – jednom u motociklističkoj nesreći i jednom od predoziranja analgeticima. Ne Redditu je imao AMA (pitajte me bilo što) i odgovarao na pitanja o smrti. Rijel se o dosta fascinantnom uvidu.
Izgleda kako je sjećaj same smrti dosta prazniji nego što možda mislite, a čovjek ga opisuje kao “spavanje bez sna”.
“Nisam imao pojma, samo crna praznina. Bez misli, bez svijesti, ništa. Oba puta jednostavno “nisam bio tamo”. Sve je bilo crno. Opisao bih to kao kad pridrijemate. Kratki drijemež bez sanjanja, probudite se i osjećate se kao da ste spavali jako drugo, a u stvari prošlo je samo 15 minuta. Da mi liječnici nisu ništa rekli pretpostavio bih da sam samo nakratko zadrijemao”.
Obično mislite kako ćete iskusiti samo ‘crnu prazninu’ ali izgleda da ipak ima i nešto više od toga.
“Definitivno nije bilo nikakvog protoka vremena. Baš poput drijemanja, nije da se probudiš i osjetiš kako se vrijeme pomaknulo naprijed. Znaš da si neko vrijeme spavao, ali istovremeno se ne možeš sjetiti kako si išta stvarno iskusio, osim ako si nešto sanjao. Ja sam iskusio nešto, a to nešto je ništa.”
Kada je shvatio da umire, jedino čega se mogao sjetiti je “O – sranje”, što i ne iznenađuje previše. Izgleda da ima boli, zatim ništa, bez ikakvog života. A to zvuči dosta zastrašujuće.
Kako je ovaj momak već umro dva puta, da li se još uopće boji smrti? Ni blizu kao drugi, naravno.
“Definitivno je se bojim manje. Sada znam da smrt nije ništa gora od spavanja. Kada umreš, prestaneš postojati, nema razloga ni za kakvu brigu”.
To ipak zvuči dosta depresivno. Ali barem postoji i život nakon smrti, jeli tako?
“Dio mene se uvijek nadao kako postoji Bog ili Nebo ili nešto slično veće od nas. Mislim, tko ne bi htio da postoji Nebo? Ali sam još uvijek ateist, i sada znam da ne postoje stvari poput Neba.”
Neke posljednje vesele misli? “Smrt je smrt. Jednom kad si mrtav, to je to. Gotovo je.”
