U rukopisnom fondu Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu nalazi se ukupno 10.585 rukopisa na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom jeziku. Više od pet stotina među njima čine rukopisi Mushafa s raskošno urađenim iluminacijama. Odlikuju se izvanrednom kaligrafijom i raznovrsnim ukrasima na marginama, najčešće sa zlatnom podlogom. Kako piše Mustafa Jahić u tekstu Rukopisni fond Biblioteke, naročita pažnja poklanjana je uvezivanju Mushafa s koricama izrađenim od najfinije kože u različitim bojama i utisnutim rozetama na vanjskoj, a ponekad i na unutrašnjoj strani korica. Iz bogatog fonda rukopisa u muzeju Biblioteke izloženo je nekoliko rukopisa Mushafa s bogatim iluminacijama i vrhunskom kaligrafijom, tako da posjetioci prvi put imaju priliku vidjeti neke originalne prijepise, poput Mushafa Fadil-paše Šerifovića, džuzove Mehmed-paše Sokolovića, zatim Mushaf u prijepisu Hafiza eš-Širazija iz 980/1573. godine, kao i mnoge druge vrijedne rukopise.
MUSHAF FADIL-PAŠE ŠERIFOVIĆA
Među rukopisima Mushafa koji se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu posebno mjesto zauzima veoma dragocjen rukopis poznat kao Mushaf Fadil-paše Šerifovića. On je bio predmet mnogobrojnih eseja, članaka, naučnih, stručnih pa i doktorskih radova. O njemu su pisali mnogobrojni istraživači bosanskohercegovačke kulturne baštine. Međutim, i pored velikog interesiranja za ovim Mushafom, identitet njegovog prepisivača bio je nepoznat sve do pojave teksta hfz. Hase Popare objavljenog u Prilozima za orijentalnu filologiju 2009. godine. Gotovo svi autori koji su pisali o Mushafu Fadil-paše Šerifovića ističu da ga je napisao neki muhadžir (iseljenik) Dagistani, ne otkrivajući nam njegovo puno ime i prezime.
Koristeći se relevantnim izvorima, Popara otkriva njegov identitet te ističe kako se sa sigurnošću može tvrditi da je prepisivač Mushafa Fadil-paše Šerifovića Aḥmad ibn Muḥammad al-Muhāğir ad-Dāġistānī al-Makkī i da ga je prepisao 1849. godine. Prema Poparinim riječima, Aḥmad ibn Muḥammad bio je za vrijeme svog života toliko poznat pod nadimkom Al-Muhāğir ad-Dāġistānī da nije bilo ni potrebe da navodi svoje ime, kao ni i ime svog oca. Otkrivajući identitet ovog misterioznog prepisivača, Popara naglašava da je on bio potomak Muhammedova unuka Huseina, učitelj Fadil-pašinog učitelja, izvrstan kaligraf i šejh derviškog reda nakšibendija u Meki. Autor je i djela pod naslovom Mubayyin ādāb tilāwa al-Qur’ān, posvećenog osmanskom sultanu Abdulazizu, koje je završio 1870. godine u Meki, gdje je bio stalno nastanjen i među stanovnicima poznat pod nadimkom Al-Muhāğir ad-Dāġistānī. S obzirom na to da nema podataka o mjestu prijepisa Mushafa, a uzimajući u obzir mjesto stalnog boravka prepisivača, moglo bi se pretpostaviti da je ovaj Mushaf prepisan u Meki, a ne na Krimu ili Istanbulu, kako tvrde neki istraživači, primjećuje Haso Popara u tekstu Ko je al-Muhāğir ad-Dāġistānī, prepisivač Mushafa Fadil-paše Šerifovića?.
Katalošku obradu ovog vrijednog rukopisa uradio je Kasim Dobrača, svršenik Šerijatske sudačke škole Al-Azhara, vjeroučitelj, profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi i bibliotekar u Gazijinoj biblioteci. Opisujući Mushaf Fadil-paše Šerifovića, Dobrača je istaknuo da je kao podloga za prijepis ovog Mushafa služio “stariji primjerak rukopisa koji je prepisao Muhammad b. Altuntaš b. Abdullah al-Muqri al-katib al-Bagdadi 582/1186. Njemu je – kako sam prepisivač kaže – za podlogu služio primjerak koji je prepisao Zejd ibn Sabit po nalogu halife Osmana (Al-mushaf el‑Imam)”, ističe Dobrača u Katalogu arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa.
Mushaf Fadil-paše odlikuje se izvanredno uspjelom kaligrafijom, bogato opremljenim povezom, ukrasima i ornamentima na kojima se nije štedjelo ni zlato. Dobrača je o uređenosti ovog rukopisa zapisao sljedeće: “Naslovi sura pisani srebrenobijelom bojom na zlatnoj podlozi. Papir tanak, žućkast, glat. Zaštitni listovi zeleni, ukrašeni. Povez kožni, tamnozelene boje, ukrašen obilno sa vanjske i unutarnje strane zlatnim ornamentima. Ima kožnu futrolu (gilaf), ukrašenu kao i povez. Prve dvije stranice su naročito raskošno ukrašene ornamentima u više živopisnih boja, među kojima se posebno ističu ljubičasta i zlatna.”
Ovaj Mushaf Fadil-paša Šerifović – kaligraf, pjesnik, mevlevijski šejh, mutesellim (upravitelj), miralaj (pukovnik), kadija, imam i hatib Careve džamije i nakibul-ešraf – uvakufio je 1872. godine u Gazi Husrev-begovu džamiju i biblioteku. Odlukom vakifa, namijenjen da služi kao glavni primjerak za ispravljanje drugih rukopisa, ali i kao primjer po kojem će učiti oni koji budu izučavali sedam poznatih načina učenja Kur’ana. Upravo radi toga, prepisivač, pored kur’anskog teksta na početku i na kraju, te na marginama mnogih listova donosi izvode iz poznatih djela o učenju Kur’ana na sedam načina, poglavlje o glavnim učiteljima kiraeta i njihovim učenicima te objašnjenja i pravila o načinima čitanja pojedinih riječi i ajeta. Prema riječima hfz. Fadila Fazlića, “Mushaf Fadil-paše je svojevrsna enciklopedija koja detaljno objašnjava kur’ansku fonetiku (tedžvid) kroz sedam varijanti učenja Kur’ana, a uz to su objašnjena i mnoga pitanja vezana za mushafski pravopis i tefsirsku znanost”, piše Fazlić. Vrijedi istaknuti i činjenicu da je 2002. godine u štamapriji “Yildiz” u Istanbulu, kako piše Popara, Mushaf Fadil-paše doživio i fototipsko umnožavanje u 5.000 primjeraka. Sve troškove izdavanja finansirao je šejh Ahamd Zaki Yamani, predsjednik Fondacije “Al-Furqan” za očuvanje islamskog naslijeđa iz Londona, namijenivši sav prihod Gazi Husrev-begovoj biblioteci, tako da danas ovaj Mushaf krasi vitrine mnogih vladara, kraljeva, predsjednika, ministara, ambasadora i drugih istaknutih ličnosti širom islamskog svijeta. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila je 2013. godine Mushaf Fadil-paše Šerifovića nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
DŽUZOVI MEHMED-PAŠE SOKOLOVIĆA
Džuzovi velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića (u. 1579) svrstavaju se u grupu najvrednijih rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke. Ističu se vanrednom kaligrafijom, ukrasima i povezima rađenim zlatom utisnutim u kožu. Ove džuzove prepisao je nepoznati prepisivač po narudžbi velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića, koji ih je potom uvakufio za džamiju u rodnom mjestu Sokolovići kod Višegrada. Potom su džuzovi 1902. godine preneseni u Gazi Husrev-begovu biblioteku, a prenio ih je vakufski inspektor Hilmi-efendija Muhibić kako bi bili sačuvani od daljnjeg propadanja. Od ukupno trideset svezaka, sačuvana su i nalaze se u Biblioteci dvadeset i dva džuza ovog Mushafa. Među izgubljenim džuzovima jeste i onaj posljednji, na kojem je vjerovatno bilo ime prepisivača, vrijeme i mjesto gdje su prepisani. “Zbog nedostatka detaljnijih podataka, a s obzirom na druge historijske indikacije, pretpostavlja se da ovi džuzovi potječu iz sredine XVI stoljeća”, piše Ismet Rizvić u tekstu Iluminirani rukopisi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.
U kataloškoj obradi ovih džuzova, Kasim Dobrača je zapisao: “Nash veoma lijep, pisan rukom kaligrafa – prvoklasnog umjetnika, tako da rukopis predstavlja remek-djelo arapske kaligrafije. Ajeta su označena krupnim zlatnim tačkama. (…) Prve dvije stranice kod prvog džuza su naročito obilno ukrašene i ispunjene divnom ornamentikom u bojama, među kojima prevladava zlatna i tamnoplava boja.” Pored toga što su džuzovi bogato ukrašeni, Dobrača ističe da je posebno interesantna “živost i svježina boja preko kojih su prešla četiri stoljeća i razne zgode i nezgode, a naročito mnoga upotreba i čitanje džuzova”. Na kraju kataloške obrade Dobrača zaključuje da “ovi džuzovi predstavljaju umjetničke i kulturne spomenike izuzetne vrijednosti.”
Mushaf Hafiza Širazija
Među nekoliko stotina rukopisa Mushafa koji se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, posebno se svojom bogatom opremom i velikim formatom ističe rukopis pod brojem R-10505. Ovaj Mushaf prepisao je ʻAbdullāh b. Muḥammad al- Ḥāfiẓ aš-Širāzī 980/1572-73. godine, a Biblioteci ga je poklonio Nedim Šušak iz Istanbula. Rukopis je ukrašen izuzetnom kaligrafijom, sadrži veliki broj iluminiranih listova i smatra se jednim od najljepših savafidskih Mushafa iz 16. stoljeća. Odlikuje se i bogato urađenim povezom ukrašenim i s unutrašnje i s vanjske strane, a obje strane korica su pozlaćene. Interesantno je spomenuti da je Mushaf Hafiza Širazija jedan od rijetkih primjeraka koji ne sadrži samo kur’anski tekst. Pored kur’anskog teksta, u ovom Mushafu je i jedna kraća hatma-dova na arapskom jeziku i Falnama (djelo o proricanju sudbine pomoću brojčane vrijednosti slova Kur’ana), napisana u stihovima na perzijskom jeziku.
