Izbori u Kataloniji samo su jedan od pokazatelja da previranja u EU-u doprinose mogućem raspadu nekoliko država članica.
Izbori u Kataloniji ubrzali su val separatizma koji prolazi Evropom. Nakon pada komunizma i raspada sovjetskog bloka, kreatori politike bili su zabrinuti u vezi sa razjedinjenjem brojnih država Centralne i Istočne Evrope. U narednoj deceniji, ekonomski stagnirajuća Evropska unija bi se mogla naći u sličnoj neprilici.
Paradoksalno, dok neki zvaničnici EU-a pozivaju na stvaranje federalne Evrope kako bi se blok oživio kroz političku uniju, previranja u EU-u doprinose potencijalnom raspadu nekoliko država članica.
Dalekosežni rezovi u socijalnoj pomoći i državnim subvencijama, rastuća nezaposlenost i stagnirajuće plate podstiču socijalno nezadovoljstvo, političku borbenost, a u nekim slučajevima i oživljavanje dugogodišnjeg regionalnog separatizma.
Podrška otcjepljenju može se proširiti tamo gdje postoji rasprostranjen osjećaj ekonomske nesigurnosti, eksploatacija i loše upravljanje centralnih vlasti. Separatističke tendencije su najjače u bogatijim regijama, gdje raste ljutnja što moraju plaćati za siromašnija područja. Španija i Italija se čine glavnim kandidatima za razjedinjenje.
Ekonomska stagnacija
Tokom predsjedničkih i regionalnih izbora 25. novembra, Katalonija je, zapravo, glasala za referendum o nezavisnosti.
Iako je glavna pronezavisna stranka katalonskog predsjednika Artura Masa izgubila osamnaest mjesta u regionalnom Parlamentu, dvije trećine birača glasale su za stranke koje su za održavanje referenduma o nezavisnosti.
Jedna od njih je Republikanska ljevica, koja se našla na drugom mjestu, uglavnom zbog protivljenja Vladinim mjerama štednje. Ako se dvije vodeće stranke budu mogle združiti, onda bi se Španija suočila sa ustavnom krizom u vezi s katalonskom secesijom.
Na referendumu o državnosti, kako pokazuju ispitivanja javnog mnijenja, 57 posto Katalonaca bi glasalo za nezavisnost, što je povećanje za 14 posto u odnosu na prije godinu i po. Većina građana je ubijeđena da bi katalonska država bolje funkcionirala kao članica EU-a, nego kao jedna od 17 španskih provincija.
Dužnička kriza i ekonomska stagnacija Španije u prvi plan su u nekoliko regija iznijeli dugo tinjajuća antimadridska osjećanja.
Katalonija sa 7,5 miliona stanovnika, što je 16 posto stanovništva Španije, proizvodi petinu nacionalnog bogatstva i njeni građani se žale na to da Barcelona uplaćuje daleko više poreza Madridu nego što prima natrag. Ustvari, katalonski porezi pomažu finansiranje siromašnijih španskih regija.
Španska Vlada obećala je da će blokirati katalonski referendum, tvrdeći da ustav nijednoj regiji ne dopušta da proglasi nezavisnost. Pronezavisni Katalonci tvrde da će jaka većina onih za nezavisnost prisiliti Španiju da promijeni Ustav, te da će EU morati poštovati samoopredjeljenje. Dodatni problem za Madrid je taj što bi katalonski primjer mogao poslužiti kao presedan za druge regije, naročito Baskiju.
Stanje u Italiji, Škotskoj i Belgiji
U Italiji, Sjeverna liga (Lega Nord) zagovara transformaciju zemlje u federalnu državu sa znatnom regionalnom autonomijom.
Međutim, sada su tu sve snažniji glasovi koji kažu da bi potpuno otcjepljenje zapadne Italije, poznate kao Padanija, moglo biti optimalno rješenje. To bi odvojilo bogatiju sjevernu regiju od njenog siromašnijeg južnog rođaka i navodno nesposobnih političara u Rimu. Ostale regije, također, tinjaju, uključujući Južni Tirol i Veneciju, čiji građani mogu tražiti ponovno stvaranje Mletačke Republike.
Škotska regionalna Vlada u Edinburghu planira u jesen 2014. održati referendum o nezavisnosti od Ujedinjenog Kraljevstva, a ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da podrška raste. Premijer David Cameron pristao je na glasanje u oktobru, pošto je Škotska nacionalna stranka (SNP) osigurala ovlaštenje za održavanje referenduma, nakon uvjerljive pobjede na škotskim parlamentarnim izborima u maju 2011.
Čak ni srce EU-a nije imuno na secesionističke tendencije. Sama Belgija možda neće opstati kao jedinstvena država, jer flamanske stranke teže nezavisnosti od Valonije i Brisela, a neke su čak i za potpuno spajanje sa Holandijom.
Nakon pada centralne Vlade 2010 godine, Belgija je postavila svjetski rekord u nemogućnosti da formira novu vladu, koji je prethodno držao poslijeratni Irak. Nakon 541 dana pregovora, usmjerenih na ustavne reforme i devoluciju, izabrana je nova Vlada.
Međutim, na lokalnim izborima u oktobru 2012, separatistička Nova flamanska alijansa (NVA) osvojila je 20 od 35 okruga, a njen vođa Bart De Wever izabran je za gradonačelnika Antwerpena.
De Wever je iskoristio ogorčenost u Flandriji što ta regija subvencionira francusko govorno područje Valoniju, kao i osjećaj da će biti uspješnija sama. NVA trenutno ne teži potpunom otcjepljenju, već želi da Belgija postane konfederacija.
Flamanske stranke traže široku autonomiju, posebno na području socijalne sigurnosti i oporezivanja, dok siromašnija Valonija strahuje od gubitka federalne socijalne sigurnosti.
Svaka nova evropska država trebat će, također, odlučiti da li će se pridružiti EU-u, dok će države članice morati utvrditi da li ih, zapravo, žele unutar Unije. EU može biti neodlučna u podržavanju nove runde proširenja i finansijskog tereta koji je može pratiti.
Ulazak novonastale nezavisne Škotske, Padanije ili Katalonije bi zahtijevao jednoglasnu saglasnost postojećih članica, a taj proces bi bio dug i naporan. U Madridu je premijer Rajoy već upozorio Barcelonu da će morati ponovno podnijeti zahtjev za pristupanje EU-u, te da bi njen put ka Uniji mogla blokirati Španija.
Dodatnu nesigurnost predstavlja i to da li bi nove države podržale federalizaciju ili labavu Uniju. Nakon što steknu svoju državnost, čini se malo vjerovatnim da će pobjedničke vlade biti spremne predati svoju nezavisnosti unutar federalne Evrope.
