Ime Bosna prvi put spominje bizantijski car i historičar Konstantin Porfirogenit u djelu „De Administrando Imperio“ u X stoljeću. Iako za najranija razdoblja nedostaje jasnih historijskih pokazatelja o tačnim lokacijama na kojima se odvijao život srednjovjekovne Bosne, možemo kazati da se u periodu od XII do XV stoljeća „ovdje nalazi stvarni centar bosanske države koja zauzima široke prostore između Save i Jadranskog mora“. Riječ „ovdje“ obuhvata današnju dolinu rijeke Bosne, tačnije visočku dolinu, koja je bila poprište života u srednjovjekovlju za vrijeme banova, preteča kraljevske srednjovjekovne države Bosne. „Urbanistička fizionomija Visokog pokazuje sve bitne elemente jedne srednjovjekovne metropole u nastajanju. Jaka tvrđava, ekonomski jako naselje-podgrađe, dva vladarska dvora i više crkava, mjesto za održavanje državnog sabora − sve su to karakteristike jedne prijestolnice u to doba“. Spomenuta dva vladarska dvora zapravo su dvor u Moštru/Moštrima (izričito se spominje 1380.) i Podvisoki/Visoki na brdu Visočica (izričito se spominju 1399., 1404. i 1421), na području današnje općine Visoko.
Naziv Bosna je slavenizirani oblik ilirskog naziva koji su zabilježili antički dokumenti u dvije varijante Bathinus i Basan. Potom nastaje Basan od Bosina, pa Bosna. Po pisanju Envera Imamovića (Korijeni Bosne i bosanstva), antički dokumenti govore da je na ovom području živjelo jedno pleme čije je ime odgovaralo imenu najveće bosanske rijeke. Po rimskom historičaru Arijanu iz II stoljeća, to su bili Bathiatai, što opet potvrđujedadanašnji naziv rijeke Bosne i naroda koji ovdje žive: Bošnjani, Bošnjaci, Bosanci, potiče iz antičkog, odnosno predslavenskog doba. Mnogi se danas neće složiti sa ovom konstatacijom, što je opet proizvod dešavanja početkom 90-ih godina, ali ovo što je zapisano trajno ostaje kao izvorni podatak na osnovu kojeg možemo zaviriti u daleku prošlost, a takvu je upravo imala država Bosna.
Srednjovjekovna Bosna imala je mnogo više što danas možemo i zamisliti. Imala je ime, zastavu, grb, teritoriju koja je poredeći sa današnjim razmjerama Bosne i Hercegovine mnogo veća, imala je ekonomsku moć. Današnji prosječni Bosanac i Hercegovac poznaje grb sa ljiljanima, pa zna i za kralja Tvrtka I, za vrijeme čije vladavine je Bosna bila teritorijalno i ekonomski najjača. Samo ovlaš učinjen uvid u grboslovlje srednjovjekovne bosanske države govori o svoj njenoj veličini, sa kojom se, nažalost, njeni današnji narodi ne mogu identificirati (Besim Spahić-Dizajn- ekonomski, društveni i politički aspekti oblikovanja).
Očito da je riječ o objektivno i subjektivno uvjetovanom kulturno-komunikacijskom jazu unutar i između pojedinačnih naroda i Bosni i Hercegovini. Posljedice takvog odnosa prema svemu što donosi bogata historija Bosne rezultiraju zanemarivanjem ukupnog kulturno-historijskog naslijeđa, pa tako i srednjovjekovnih kraljevskih gradova koji su nestali sa lica zemlje, i tek gradine ili skromno revitalizirane lokacije srednjovjekovlja sramežljivo podsjećaju na ono što je Bosna nekada bila.
Porijeklo grada na našim prostorima je neizvjesno budući da je veći dio njegove prošlosti zakopan ili izbrisan, te se ne može rekonstruirati. Mnogi će danas reći da poznaju lokacije i pojmove kraljevskih srednjovjekovnih gradova Bosne poistovjećujući ih sa starim utvrdama, kulama, kao što su Vranduk, Maglaj, Tešanj…
Razvojem gradova srednjovjekovne Bosne počinje njihova urbanizacija pri čemu se mogu utvrditi tri osnovna pojma grad (Mehmed Bublin-Gradovi BiH- milenijum razvoja i godine urbicida). Gradovi izrazito vojno-odbrambenog karaktera gradili su se na teško pristupačnim mjestima, brežuljcima, u kojima nije bilo stambenih objekata, ali su imali stratešku ulogu u nadzoru nad riječnim dolinama (Čajangrad u Gračanici kod Visokog). Bosanski vladari su imali svoje dvorove u srednjovjekovnim gradovima izvan čijih zidina su se razvijala naselja (grad Visoki na brdu Visočica ponad današnjeg Visokog). Treća vrsta gradova, osim vojnih utvrda i stambenih objekata, posjedovali su i naselja opasana bedemima. U takvim gradovima izdvajala se cidatela (najsnažnije utvrđeni središnji dio grada), kao i prostor za desetine kuća u kojima se odvijao život. Najveći gradovi ovakvih obima bili su u Jajcu i Bobovac u Varešu. Istraživanja na Bobovcu su pokazala da je ovaj srednjovjekovni kraljevski grad obuhvatao palate, zanatske radionice, spremište za žito, cisterne za vodu, trg, grobnu kapelu, štale za konje i niz sporednih zgrada i kula i bedema.
Po stepenu razvoja, ovi gradovi označavaju najviši domet u srednjovjekovnoj Bosni. Visoki/Mile u Visokom, Bobovac u Varešu i grad u Jajcu predstavljaju srednjovjekovne stolne gradove u kojima se stolovali bosanski kraljevi, dok su srednjovjekovne lokacije kao što su Vranduk kod Zenice, tešanjska i maglajska tvrđava, Kreševo i druga mjesta, mjesta koja su posjećivali bosanski kraljevi i u kojima su pisali povelje.
Sa razvojem ekonomskog i političkog segmenta života, srednjovjekovna država Bosna u XIV i XV stoljeću, kroz svoje prijestolnice, doživljava i kulturni uspon, čiji su nosioci biti vladarski dvor, bosanska crkva… Urbanizacijom naselja dolazi i do novih elemenata u kulturi stanovanja i svakodnevnog života. Ukrasi prozora, skulpture kraljevskih grobnica, ukrasi na crkvama i „nadgrobne ploče sa kraljevskih grobnica na Bobovcu premašili su sve slične spomenike svoga vremena“. Danas imamo svjedoke tog izuzetnog vremena, sjećanje na bosansku državu u vidu jedinstvenih nadgrobnih spomenika − stećaka, grbova, nakita, nošnje, pisma bosanske ćirilice − bosančice.
