Stara drvena džamija u Bužimu, uprkos činjenici da je sagrađena isključivo od hrastovine i bez ijednog eksera, i dalje odolijeva zubu vremena i po mnogo čemu je jedinstven primjer historijske građevine, čak i u regionalnim okvirima.
Najveća drvena džamija u Bosni i Hercegovini, a vjerovatno i šire, nalazi se u općini Bužim.
U sadašnjem obliku i gabaritima džamija je sagrađena 1838. godine, iako je na tom mjestu, prema dostupnim podacima i prije postojala džamija. Sagradio ju je, tačnije, iz temelja rekonstruisao Mehmed Vedžihi-paša, tadašnji namjesnik bužimske kapetanije.
Džamija cijela od drveta, sagrađena bez ijednog eksera
“To je uradio kako bi umirio ustanike, budući da je u to vrijeme započela oružana pobuna Krajišnika protiv vlasti. Kako bi spriječio daljnje eskalacije Vedžihi-paša je odlučio da ih ‘nagradi’ džamijom”, priča za naš portal Emin ef. Grošić, sadašnji imam Stare drvene džamije i odličan poznavalac njenog historijata.
Prema njegovim riječima, džamija je napravljena od drveta, tačnije endemske i jako kvalitetne vrste hrasta, koji u tom kraju uspijeva na granici sa Hrvatskom, a prilikom izgradnje u glavnoj konstrukciji, interesantno, nisu korišteni ekseri.
“Specifičnost džamije je u tome što je sva sagrađena od drveta i bez ijednog eksera. Umjesto toga, kruta veza je napravljena sa usjecima i drvenim klinovima. Najprostranija je i najstarija drvena džamija u Evropi, pa vjerovatno i u cijelom islamskom svijetu, jer sličnih građevina nema. Postoji nekoliko džamija sličnog arhitektonskog izraza u Turskoj, te dalje u Aziji i zemljama prema Kini, gdje se drvo mnogo koristi. Međutim, ne postoji nijedna ovog tipa, na četiri ‘vode’, da je sva od drveta, dasaka, te da je primijenjen sistem višerednih stubova, na koje je oslonjena cjelokupna konstrukcija džamije”, objašnjava ef. Grošić.
Džamije sa redovima drvenih stupova su veoma rijetke i vode porijeklo od anadolskih seldžučkih džamija, među kojima su najznačajnije džamija u Bejišeheru iz 1299. godine sa sedam redova drvenih stupova i Ali Elvan džamija u Ankari sa tri reda drvenih stupova. Stubovi u bužimskoj džamiji se protežu od suterena, pa sve do krova.
Džamija mjesecima bila podignuta u zrak, obavljale se molitve
Džamija, čije su dimenzije 18×16, više je puta obnavljana. Prvi put 1937. godine, skoro stotinu godina nakon izgradnje. Tada je skinut krov koji je bio od šindre, a stavljen crijep. Pored toga, skraćena je munara, a šerefa iz zatvorene galerije pretvorena otvorenu, orijentalnog stila, podsjećajući na stare kamene otomanske džamije.
Najspecifičnija adaptacija urađena je 1960-tih godina, kada je cjelokupna džamija podignuta iz temelja.
“Kako bi se zamijenile dotrajale grede, tzv. jastuci koji su bili u temeljima, domaći majstori su cijelu džamiju bukvalno podigli u zrak, kako bi sazidali zid ispod drvene konstrukcije. To je trajalo nekoliko mjeseci, a interesantno je da su se cijelo vrijeme obavljali svi namazi u džamiji. Nakon što su novi temelji urađeni, džamija je, bez ikakve štete, ponovo spuštena na tlo. Mislim da je to sa stanovništa arhitekture i građevinarstva zaista jedinstven primjer, pa ako hoćete i fenomen, da cijela džamija mjesecima stoji u zraku i da se vrati na početnu poziciju”, govori ef. Grošić.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća, džamija je okovana lamperijom, što je također vrlo značajna adaptacija. Jedan dio tavanice, iznad zračnog prostora džamije koji prolazi kroz dvije etaže, sačuvao je originalnu formu šiše. U tom periodu, potpuno je obnovljena i elektroinstalaciona mreža.
Konačno, 2003. godine Stara drvena džamija u Bužimu proglašena je nacionalnim spomenikom BiH, čime je stavljena pod zaštitu države.
“Poslije toga, bili smo u mogućnosti da dobijemo određena sredstva sa viših nivoa vlasti da džamiju obnovimo. Ubrzo smo adaptirali munaru hrastovinom i djelimično joj povratili stari izgled. Prije dvije godine, renovirali smo krov, gdje smo vratili šindru, a dobili smo i prostirku od jedne turske općine, tako da je džamija zastrta modernim tepisima, dok se stari čuvaju u skladištima u potkrovlju džamije”, kaže naš sagovornik.
Hadžijski kamen
Osim 20-tak tzv. krajiških nišana, od kojih je najstariji onaj podignut Sulejmanu Šahinoviću 1214. hidžretske godine (1799.), uz džamiju se nalazi i kamenje poredano ispred ulaza, na kojem su ispisana pojedina imena.
Naime, u Bužimu je postojala višedecenijska tradicija da se sa jednog mjesta kreće na hadž. Prema usmenim predajama, budući hadžija bi postavljao svoj kamen na ramazanski bajram pred polazak na hadž.
“Hadžija bi se obratio okupljenima, tražio bi halala od džematlija, prijatelja i komšija i sa tog mjesta, odnosno kamena, krenuo bi na svoje daleko putovanje.Tako da je to ostalo u tradiciji kao hadžijski kamen. Kasnije su se na kamenu počela ispisivati imena, pa i betonirati kamena postolja”, kaže ef. Grošić, dodajući za kraj da je najstariji kamen iz Drugog svjetskog rata, dok su ostali mlađi.
