Analitičari ocjenjuju kako, upravo njihova neopterećenost, smeta vladajućim elitama jer se njihov opstanak na političkoj sceni zasniva na etničkim animozitetima.
I 18 godina od završetka rata, u Bosni i Hercegovini, nacionalne podjele su vidljive na svakom koraku. Najveći broj ljudi vjeruje kako su za to krive političke elite, koje putem medija „truju” ovdašnje narode, kroz izjave koje upućuju.
Politika je svih ovih godina uspjela, da kroz obrazovni sistem, dijeli najmlađe, a to se posebno odnosi na postojanje takozvane “dvije škole pod jednim krivom”. Djeca bošnjačke i hrvatske nacionalnosti su u njima potpuno odvojena, a pošto ne znaju za drugo i drugačije, to im je postala normalna pojava. Neke od njihovih izjava zabilježili smo u srednjoj Bosni:
„Pa ne ide mi se sa njima.“
Po čemu su oni drugačiji od tebe?
„Ni po čemu, samo su druge vjere.“
Družiš li se ti sa djecom bošnjačke nacionalnosti?
„Družim.“
Da li bi volio da ideš zajedno sa njima u školu?
„Ne bih jer oni uče svoje, a mi svoje.“
Šta je to vaše ,a šta njihovo?
„Naši predmeti i njihovi predmeti.“
A da bukvalno podjelama uče djecu, pokazuje analiza čitanki u BiH, koju je radio Nenad Veličković, profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu:
„Analiziranjem pitanja – Zašto bi književnost imala taj povlašteni položaj – vrlo lako i vrlo brzo se dođe do toga da u obrazovnom sistemu u BiH, tri nacionalizma, postavljaju pravila igre. U toj igri književnost ima jednu značajnu ulogu, rekao bih da je centarfor i da daje golove. Obrazovni aparat je jedna jako oruđe ideologije koja vlada u BiH, koja ne želi da se odrekne tog oruđa i ne pristaje na bilo kakve suštinske reforme.“
Profit iz sukoba
Pitanje identiteta, uprkos nezaposlenosti koja prelazi 50%, postalo je najdominantnije u Bosni i Hercegovini. Upravo to je, prema riječima Besima Spahića, profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, dovelo bosanskohercegovačko društvo do potpunog apsurda:
„Ne postoji omladina i studenti u BiH, nego postoje Bošnjaci muslimani, studenti omladinci, Hrvati katolici, studenti omladinci, i Srbi pravoslavci, studenti omladinci. Ne postoji kopilad iz mješovitih brakova. To je katastrofa. Te ljude niko ne zastupa. Nakaradno je kada od čovjeka tražiš da se odrekne dijela mamine familije jer hoće da napravi karijeru po očevoj liniji, da mora pljuvati po onim drugima. Imamo takve i u našoj najvišoj politici, koji imaju supruge druge vjere, ali šute i vode onu politiku za koju ih je njihova stranka postavila. Što je najgore, ima i profesora koji studente pitaju – A što će ti ovo ime kada ti je babo Salih ili Jovan. Sve je to postalo nekako normalno.“
Mladi u Bosni i Hercegovini plaćaju najveću cijenu podjela koje već dvije decenije propagiraju stranke na vlasti. Iako žele promjene, oni su nemoćni:
„Imala sam priliku da putujem sa 25 najuspješnijih studenata iz BiH. To je bila BiH u malom. Mjesec dana smo proveli u Evropi. Zajedeno smo jurili na vozove i zajedno se snalazili. Nismo razmišljali o tome kako se ko zove. Bilo nam je dobro. Razgovarali smo o svemu. Prihvatili smo svakoga sa njegovim različitostima. Niko meni nije osporio moj nacionalni identitet, niti sam se stidila da kažem kom narodu pripadam. To nije bilo bitno, prihvatili su to kao što su prihvatili muziku koju slušam.“
„Zašto razdvajamo djecu u osnovnim školama – Srbi u jednu, Bošnjaci u drugu? Problem u BiH je što se vjera toliko duboko ukorijenila u sve to, ali ne prava vjera. Svi pravi vjernici vjeruju u jednog Boga i svaka vjera, koliko sam ja upoznata, zagovara ljubav i prijateljstvo, a ne mržnju. Da smo mi vjernici upola kako bi trebali biti, od ovoga danas ni šta ne bi bilo.“
Psiholog Srđan Puhalo navodi da upravo neopterećenost mladih ljudi smeta vladajućim elitama jer se njihov opstanak na političkoj sceni zasniva na etničkim animozitetima:
„Odnosno na sukobima iz kojih oni profitiraju, tako što ne moraju da se bave ekonomijom, školstvom, zdravstvom, nekim egzistencionalnim problemima, već sve vrijeme usmjeravaju javnost na to da oni nas mrze i mi njih mrzimo, da zbog toga moramo da budemo strpljivi, da budemo spremni na odricanje. Tek kada riješimo te stvari sa Srbima, Hrvatima i Bošnjacima onda se možemo posvetiti važnijim, ali njima, manje važnim stvarima, kao što su zdravstvo, školstvo, ekonomija, zaposlenost i slično.“
Ovdašnji političari su često skloni reći kako je rat kriv za sve zlo koje se u Bosni i Hercegovini dešava. No, vrlo često zaboravljaju kako je od tada prošlo dovoljno godina da se krene ispočetka, ili barem na onim temeljima na kojima se ovdašnje društvo zasnivalo do 1992. U tome im, sigurno, pomažu i građani. Oni pod izgovorom da „svako treba glasati za svoje”, omogućavaju da svih ovih godina državu vode upravo oni koji nisu daleko odmakli od ideologije 90-tih.
