Obrazac proslave Dana žena, 8. marta, u bivšoj je Jugoslaviji bio relativno poznat i ustaljen – drugarice bi dobile crvene karanfile i obično odlazile nešto ranije s posla pa se kao i obično posvetile kućnim poslovima za koje su toga dana dobile još malo ekstra vremena, dok bi drugovi uglavnom cijelo radno vrijeme proveli proslavljajući njihov dan.
Tematizirala se i isticala ključna uloga žene u izgradnji samoupravnog socijalizma i vladavine radničke klase, spomenula Clara Zetkin, a taj dan se ujedno slavio i kao Majčin dan, pa su majke mogle uživati barem u trudu svoje djece koja bi ih razveselila nekim sastavom ili crtežom posvećenim njezinoj ljubavi, trudu i brizi. I to je uglavnom bilo to.
‘Šizofrena poruka’ hrvatskog društva
Gotovo 30 godina nakon raspada bivše države, Majčin dan se slavi odvojeno, ženama ako se čestita, u Hrvatskoj se umjesto poprilično ‘upokojenih’ karanfila najčešće daruju crvene ruže – i rijetko dobiju ekstra vrijeme. A i muškarci su u međuvremenu pronašli neke druge povode za slavlja.
S demokratskim vjetrovima sa Zapada, zapuhali su i odlučniji načini borbe za ostvarivanje prava žena, poboljšanja njezinog položaja u društvu i spolnu ravnopravnost, no i sam Zapad i danas dobrim dijelom muku muči s postizanjem tih ciljeva, a pogotovo toga nisu pošteđena balkanska, tradicionalizmom prožeta društva.
Bojana Genov, aktivistkinja Ženske mreže Hrvatske, kaže da se danas po pitanju prava i položaja žena vidi “šizofrena poruka” u hrvatskom društvu.
“Koje je potpisalo sve međunarodno pravne dokumente, koje ima zakone koji jamče ravnopravnost spolova, koje ima institucionale mehanizme za uspostavu ravnopravnosti spolova i koje istovremeno tone u sve neskrivenije manifestacije patrijarhata. Položaj žena je nejednak na tržištu rada, ženama se oduzimaju reproduktivna prava, sve je manje žena zastupljeno u politici, raste jaz između ženskih i muških plaća i mirovina, a slika koja se servira ženi o njoj samoj je uvredljiva i represivna”, kaže Genov.
Genov: Samo što ne dobijemo skrbnika
Takvo stanje, kaže, ilustriraju službeni podaci, a najbolja ilustracija je tretman u bolnicama i mogućnost da žene ostvare svoja reproduktivna prava te javna rasprava koja se vodi oko donošenja novog zakona u kojoj, navodi, samo što se ne ženi ne dodijeli skrbnik koji bi umjesto nje donosio odluke.
“Poznato je i opće mjesto da su žene, usprkos glorifikaciji materinstva i pričom o natalitetu i demografskoj politici, nepoželjna radna snaga i da realizacijom majčinstva prve dobijaju otkaze, a zadnje se zapošljavaju. Koji bi drugi podatak uopće mogao bolje pokazati neravnopravan položaj žena od onoga što im ugrožava egzistenciju”.
Istovremeno, legislativa slijedi međunarodne pravne dokumente, no i tu primjećuje pad standarda.
“Hrvatska je imala, a danas više nema Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova. Posljednji takav dokument važio je od 2011. do 2015. godine. Nitko nije sačinio analizu primjene tog dokumenta, koliko je poznato Vlada nije zabrinuta što ga nema, nepoznato je postoje li aktivnosti za donošenje nove”.
Na jednaki način tretirane su, kaže, preporuke Odbora CEDAW (Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena), koji traži da RH unaprijedi položaj žena, primjerice vezano za reproduktivno zdravlje, pitanja vezana uz pobačaj i slično.
Siromaštvo i politička ‘nevidljivost’
“Bez obzira na to što Hrvatska u pravilu potpisuje standarde zaštite ljudskih prava žena, to je samo deklaratorno i ravnopravnost spolova uopće nije relevantna politička tema”, zaključuje Genov.
U BiH, kaže Selma Hadžihalilović iz Fondacije CURE, žene čine više od 50 posto stanovništva, no unatoč tome se može govoriti o najmarginaliziranoj skupini bh. društva.
Dva su, ističe, ključna problema u ostvarivanju punih prava – siromaštvo i s njim povezana ekonomska ovisnost te politička ‘nevidljivost’ u procesu donošenja odluka.
“Pokušale smo razgovarati i uputiti na činjenicu da je naše tržište rada prilično ograničeno i da ne omogućava ženama da se aktivno uključe u procese pronalaska zaposlenja. Tu je, naravno, i sama represivna poreska politika, koja nikako da doživi svoju reformu u skladu sa savremenim životnim tokovima, a koji bi opet omogućili određene olakšice kod zapošljavanja i načina zapošljavanja koji bi bili prilagođeni određenim potrebama žena na tržištu rada”, kaže Hadžihalilović.
Također, prisutna je feminizacija starenja, a nepostojanje alimentacijskog fonda još je jedan uzrok siromaštva žena.
Navodi i nezainteresiranost pravosudnih organa za provođenje presuda o izdržavanju žena što sve daje jasne naznake da nisu bitne jedinke društva, a jedno njihovo istraživanje pokazuje da je i pristup samih žena problematičan.
Hadžihalilović: Same sebi nismo prioritet
“Na pitanje “što biste učinile ako biste iznenada dobile 1.000 eura” većina ispitanica je dala odgovore po poput: platila dugove, kupila lijekove, podržala humanitarne aktivnosti. Samo jedna ili dvije ispitanice su odgovorile da bi uložile u svoje obrazovanje ili otišle negdje na put. Ovo takođe daje naznaku da mi ni same sebi nismo prioritet jer je teret preživljavanja na nama, ženama, i da mi tu odgovornost ozbiljno prihvatamo”.
Istovremeno, navodi, žena nema u pregovorima u vezi ustavnih reformi, a ni sama Reformska agenda ih ne spominje.
“Žalosno je da o kontekstu političke participacije žena mi samo razgovaramo za 8. mart, dok svih ostalih 364 dana godišnje žene nisu apsolutno uključene u bilo kakve političke pregovore”.
Postoje zakoni, navodi, koje se hvali da su unaprijedili položaj žena, a s druge strane sustav ne funkcionira.
Demokracije, vladavine prava, socijalne pravde, jednakih mogućnosti i uključenosti drugih i drugačijih, zaključuje, nema ako više od 50 posto građana nema zastupljenost u procesima upravljanja i donošenja odluka.
I u Srbiji je, kaže Tanja Ignjatović iz Autonomnog ženskog centra, situacija bitno različita kada se radi o zakonom zajamčenim pravima i realnosti.
Ignjatović: Retrogradni trend
“Dok zakoni uglavnom ne sadrže diskriminatorne odredbe i garantuju jednaka prava, mada primećujemo i njihov retrogradni trend, zakonski standard nije lako ostvariti u svim oblastima društvenog života. Posebno je situacija problematična u sferi zapošljavanja, rada, ostvarivanja jednake zarade za rad jednake vrednosti, podele porodičnih obaveza, zaštite od nasilja u porodici, seksualnog nasilja, uključujući seksualno uznemiravanje na radu i u javnom prostoru, prava iz sfere seksualnih i reproduktivnih prava žena”, navodi Ignjatović.
Srbija, navodi, usuglašava zakonodavstvo s EU-om, no s primjenom zakona stvar je teža, a nakon razdoblja snažnog zagovaranja prava žena, posljednjih godina je prisutan retrogradan trend.
“Ekstremno konzervativni, nacionalistički politički diskurs i snažni uticaj religije, koji dobija maha u Evropi, dovodi u pitanje već dostignuta prava, a izmenama zakona ona se lako uskraćuju. Na udaru su najpre seksualna i reproduktivna parva žena jer je to prvo mesto uspostavljanja kontrole i dominacije nad ženskim telom i reprodukcijom, kao način vraćanja žena u kuću i u privatnu sferu”.
Nasilje prema ženama sve je vidljivije, no ne može se, navodi, sa sigurnošću reći povećava li se ili ga žene više prijavljuju, a državna reakcija je nedovoljna i u zaštiti sigurnosti i u mjerama podrške.
Moderne vrijednosti tuđe i strane
“Beleži se pogoršanje u pogledu efikasne istrage, krivičnog gonjenja i kažnjavanja nasilnika jer se više od dve trećine prijava odbacuje. Broj ubijenih žena od strane partnera ili muških članova porodice i dalje je visok, dva puta viši nego u evropskim državama – Španiji, Francuskoj ili Nemačkoj”.
Pritom je, kaže, društvo duboko patrijarhalno i konzervativno, seksistički i često mizogino orijentirano.
Moderne ideje, stavovi i vrijednosti, pa i rodna ravnopravnost, doživljavaju se, kaže, kao tuđe i strane mentalitetu i uglavnom su politička deklaracija, što se vidi u nastupima političara i većine političarki.
“Uz političku nestabilnost, koja se često kreira i održava, proizvodnju (spoljnih) neprijatelja i straha (egzistencijalnog i za ‘opstanak nacije’), životno važne teme ostaju na margini. Od žena se javno očekuje da podrže državni pronatalni projekat, da više rađaju, da bez ikakve nadoknade brinu za decu, stare, bolesne članove porodice, da budu čuvarke ‘srpske tradicije’. Samo tako one dobijaju priznanje u patrijarhalnom društvu. Sve druge su nepodobne”.
Najveća odgovornost je, smatra, na onima koji imaju najviše moći da situaciju mijenjaju, a to su vlade i politike koje provode.
Neoliberalni kapitalizam ne brine brigu
Oslonci u modusima promjene su do sada, kaže, bili međunarodni standardi, ratificirane konvencije i namjera ulaska u Europsku uniju, no situacija u svijetu i u EU je, smatra, zabrinjavajuća, posebno imajući u vidu ono što se događa u Mađarskoj, Poljskoj, pa i Hrvatskoj.
“Nijedno društvo ne može napred ako zanemaruje polovinu svog članstva. Ipak, neoliberalni kapitalizam je surov i eksploatatorski. Mali broj najbogatijih i moćnih ne brine za dobrobit većine, pa tako ni za dobrobit žena”, zaključuje Ignjatović.
