Stoje i danas, opominju na mjestima povjesnih događaja i bitaka, po šumama i gorama, na partizanskim stazama i čukama, kraj puteva, s pogledom u nebo, utkani u život ove zemlje.
Nisu sami i nisu izgubili bitku. Mnogobrojni su ostali čitavi, stoje ponosno i prkose vremenu. Da bi opstali treba ih konzervirati i zaštiti, a one oštećene je potrebno restaurirati. Antifašistička društva, kroz prigodne manifestacije, udahnjuju u njih život s namjerom da ih sačuvaju i predaju novim generacijama.
Na području grada Bihaća i Unsko-sanskog kantona postoji mnogo spomenika koji su podignuti u čast narodnooslobodilačke borbe, a danas su zanemareni i ne služe pravoj svrsi. Iz Udruženja antifašista i boraca narodnooslobodilačkog rata (UABNOR) Bihać kažu da su se obraćali višim nivoima vlasti sa projektom i foto dokumentacijom devastiranih spomen obilježja iz NOR-a (Narodnooslobodilačkog rata) sa inicijativom da se izvrši njihova restauracija i popravak. Međutim, iako je projekat odobren, sredstva nikada nisu dobili, a vlastitih, kažu, nemaju da bi sami išli u obnovu tih spomenika.
“Neshvatljiv je odnos vlasti prema spomenicima koji podsjećaju na antifašističku borbu Krajine i Krajišnika, odnosno borbu koju sva progresivna, kulturna i demokratska javnost zemalja Europske unije nije nikada omalovažavala, niti po bilo kom osnovu osporavala ili umanjivala. S obzirom da smo mi udruženje koje čuva i baštini tradiciju narodnooslobodilačke borbe naših naroda i narodnosti, ne možemo se pomiriti sa činjenicom da spomenike, kao što je partizansko spomen obilježje u Borićima, prepustimo zaboravu i mi redovno obilazimo te spomenike, čistimo ih i evociramo sjećanja na hrabru borbu onih u čije ime su podignuti. Na području našeg kantona postoji niz spomenika koji su zapušteni, devastirani i o kojima se ne vodi računa, bez obzira na našu odlučnost i inicijativu da se i ti spomenici dovedu u red kako bi služili namjeni i promoviranju ideje antifašizma koja je danas ovoj zemlji iznimno potrebna”, kaže Osman Handukić, predsjednik UABNOR-a Bihać.
Historijom protiv fašizma
Narodnooslobodilačka borba koju su predvodili bosanskohercegovački narodi tokom Drugog svjetskog rata okupljeni oko antifašističkog pokreta, samo je potvrdila historijsku činjenicu da je BiH jedina od svih tadašnjih jugoslavenskih republika geopolitički održiva, onda kada je njen narod i rukovodstvo jedinstveno u borbi.
Zato se ona pozicionirala kao srce nove Jugoslavije od strateškog značaja za njenu odbranu. U posljeratnom periodu vođena je briga na obilježavanju svih mjesta značajnih za NOB. Upravo su na tim historijskim mjestima održavane društvenopolitičke manifestacije posvećene evociranju uspomena na značajne događaje iz tog perioda. Kultura sjećanja na antifašističku borbu bila je na najvišem nivou.
U tom smislu podignute su stotine značajnih spomenika i muzeja. Posljednji rat promijenio je poglede na te spomenike na kojima se do jučer zaklinjalo na zajednički život kroz poznatu krilaticu ‘bratstvo i jedinstvo’ među narodima.
U svjetlu reafirmacije poraženih fašističkih ideologija, promijenila se i matrica odnosa među narodima prema njenoj zajedničkoj ostavštini iz vremena Drugog svjetskog rata i zajedničke antifašističke borbe, a retrogradne političke ideje pokušale su srušti sve tekovine hiljadugodišnjeg zajedničkog života kako bi konačno podijelile zemlju na etno-nacionalnom principu i odvojile njen teritorij od matične zemlje.
Armija BiH bila je u svom biću antifašistička, jer je njen narod bio žrtva novog vala fašizma koji se podigao iz ostataka poraženih fašističkih ideologija i njeni pripadnici nisu rušili spomenike antifašističke borbe.
„Borba koja je nakon Drugog svjetskog rata obilježena izgradnjom tih spomenika, identična je onoj koju smo vodili u periodu 1992-1995. godine. Ono čime se mi u Bihaću i Unsko-sanskom kantonu možemo pohvaliti, jeste činjenica da smo tekovine te antifašističke borbe čuvali i baštinili i tokom proteklog rata, da nismo činili zločine, niti rušili vjerske i kulturne spomenike drugih naroda, ali ni spomenike narodno-oslobodilačke borbe koje smo u potpunosti sačuvali. Nažalost, agresori nisu tako mislili niti su tako radili. Oni su rušili sve što je podsjećalo, ne samo na drugu vjeru i naciju, već i na tu slavnu borbu protiv fašizma koja se nije uklapala u njihove nacionalističke pretenzije i želje da Bosnu i Hercegovinu ugase i podjele. Kanilo se porušiti sve što bi buduće generacije podsjećalo na Bosnu i Hercegovinu i obnovu njene državnosti što se desilo upravo u tome periodu antifašističke borbe, kako bi na taj način uništili državu koja je bila centar i sjedište antifašizma. U to vrijeme grad Bihać i njegovi građani su odigrali vrlo značajnu ulogu u svemu tome, jer se u njemu održalo prvo zasjedanje AVNOJ-a i osnovala Bihaćka republika kao centar prve slobodne jugoslovenske teritorije. Zbog toga smatram da te spomenike treba, prije svega obnoviti, a zatim očuvati i na temelju njih i historije koja se za njih veže, graditi budućnost i zajedno koračati naprijed, jer samo tako Bosna i Hercegovina može opstati“, kaže Muhidin Ćoralić, nekadašnje vojno lice u JNA i bivši predsjednik UABNOR-a Bihać.
Otpor svakoj vrsti zla
U svjetlu afirmacije poraženih fašističkih ideologija u regiji, rehabilitacije fašističkih pokreta i njihovih vođa, te osuđenih ratnih zločinaca, antifašistički ideal suživota i suradnje naroda u BiH dobija još veći značaj. Iako su, na neki način, proglašeni neželjenom baštinom, oni tu stoje, uprkos svim iskušenjima i vremenu.
Vrijeme je da se o njima progovori, da im se da značaj, makar kao spomencima koji podsjećaju na jedno vrijeme i svjedoče jedan historijski period. Njihova poruka, kao što piše na jednom od spomenika, je univerzalna i ljudska; život je jači od smrti, pravda od zločina, ljubav od mržnje. Poruka koja je itekako aktuelna i u ovom poslijeratnom periodu.
„Ti spomenici imaju poseban značaj, jer svjedoče o postojanju i borbi jednog od najsnažnijih antifašističkih pokreta u Evropi i svijetu u to vrijeme. Dakle, ti spomenici nas podsjećaju na antifašizam i uče nas kako se brani sloboda i pruža otpor svakoj vrsti zla, a ta zla i danas postoje. Nažalost, oni su danas prepušteni zubu vremena samo iz razloga što se identifikuju sa komunističkim režimom. Antifašizam se ne može vezati sa komunistički pokret, to je jedna vrsta otpora i ideologije koja se bori protiv zla, razaranja i zločina u koji su bile uključene i druge zemlje koje su imale različita ustrojstva i režime. Moramo imati u vidu i to da su spomenici koji su vezani za protekli rat i agresiju na BiH, isto tako spomenici antifašizmu i postoji opasnost da i oni, po toj istoj matrici razmišljanja, dožive istu sudbinu. Dakle tim spomenicima se ne bavi niko i pored toga što država stoji ili barem formalno kaže da je na liniji antifašizma. Ti spomenici su prepušteni nekakvim komisijama za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa koje nemaju finansijski niti drugih kapaciteta da ih održavaju. SABNOR kao organizacija nema sredstva niti mogućnosti i uglavnom se radi o starijim ljudima koji ne mogu te spomenike obnoviti, a ministarstva obrazovanja koja bi trebala imati zadaću da djecu uče tim vrijednostima, organiziraju ekskurzije i posjete tim spomenicima iz političkih razloga ne obraćaju pažnju na njih. Ideja da se ti spomenici obnove i zaštite od propadanja je dobra i treba je delegirati prema zvaničnim institucijama, a javnost upoznavati i osviješćavati o njihovom značaju i vrijednosti“, kaže historičar Velid Selman iz Sanskog Mosta.
Ko zna, ako je Europska unija u svoje naslijeđe unijela dan pobjede nad fašizmom, jugoslavenski narodi nemaju razloga da se stide svoje antifašističke borbe iz Drugog svjetskog rata, iako su, neki, u ovom posljednjem ispisali historiju koje će se njihovi potomci jednog dana itekako stidjeti.
