Ne sjećam se kad sam vidio ovako zgodnog mladoženju.
Osjetivši moj nespokoj, suprug mi je potražio dlan. Moje srce je zapravo pucalo od ponosa. Znala sam da kao majka ne mogu biti objektivna, ali naš sin je zaista poseban. Visok, sportski građen, plavokos, prekrasnog osmjeha, dobre naravi i ambiciozan inžinjer brodogradnje. Dok je njegov budući tast svoju prekrasnu kćer vodio prema oltaru, nesvjesno sam se vratila dvadesetak godina unazad kada je sve moglo biti drugačije.
Predvečerje jednog septembarskog dana koje sam provodila zavaljena na sofi gledajući omiljenu seriju, pekinulo je bjesomučno kucanje na vrata.
Otvorivši vrata, dočekalo me je sinovo blijedo lice umrljano suzama. Oslonjen na dovratak, drščući je podigao desnu nogu oblivenu krvlju. Glasom isprekidanim jecajima pokušavao je da mi objasni da je pao u parku i da ga koljeno užasno boli te da je jedva stigao do kuće.
Podigavši svoga petogodišnjeg sina u naručje, blago sam ga polegla na sofu u dnevnoj sobi. Nas smo se dvoje uvijek razumjeli. Nikada nam nije trebalo puno riječi da se razumijemo i da moja pribranost pređe na njega. Moj mali princ hrabro je stiskao zube dok sam mu alkoholom čistila ozljedu ispod koljena. Izgledala je grozno,s krvlju su izlazila zrnca zemčje, ali vjerovala sam da će antiseptik učiniti svoje.
Ti si moj ranjenik koji zaslužuje posebnu njegu- poljubila sam ga u čelo.- Za početak kriška hladne lubenice s eurokremom, ha ?
Njegove modre oči zasjale su od ushićenja.
– Mogu li do tada da se igram u dvorištu, više me ne boli?
– Naravno da ne možeš – blagim pokretom ruke prisilila sam ga da ostane ležati na sofi.- Svaki ranjenik ma kako bio hrabar, treba neko vrijeme mirovati. Samo ćeš tako sutra opet biti najbrži, zbog čega će ti svi dječaci iz susjedstva zavidjeti. Dogovoreno?
Bila sam čvrsto uvjerena da će ta mala nezgodna do sutra biti zaboravljena. Međutim, ujutro je Vedran ustao bezvoljan i neraspoložen.
– Lagala si mi!- optužio me umjesto da mi poželi dobro jutro.
– Ja , tebe?
– Da , jer me koljeno opet boli. I to jače nego jučer.
– Hajde da teta doktorica vidi šta je posrijedi- nasmješila sam se skidajući mu zavoj s koljena. Ozljeda je izgledala prilično uredno. Zarastala je i bila tek blago crvena.
Ponovo sam je premazala antiseptikom i promijenila zavoj.
Sve je uredu, mladi gospodine- poljubila sam ga. – Vaše će koljeno biti kao novo do večeras.
Izgledalo je sve uredu. Prisilila sam ga da pojede nešto i pustila ga u dvorište. No uvečer je na moje veliko čuđenje , Vedran sam želio ići spavati.
Mama boli me glava- potužio se Vedran narednog dana.
Bolje glava nego koljeno- našalila sam se, opipavši mu čelo. Nije bilo vruće. Da je kojim slučajem, zaželio da izađe van da se igra, ne bi mu dopustila, no on je sam izrazio želju da bi radije gledao TV. Kada sam nakon negog vremena ušla u dnevnu sobu primjetilaq sam da je zaspao. Primjetila sam da je pocrvenio u licu i da otežano diše. Još uvijek ništa ne sumnjajući, širom sam otvorila prozor.Intuitivno sam mu napipala bilo na vratu i ustuknuka. Koža mog djeteta je gorjela a bilo mu je otkucavalo ubrzano.
Zlato probudi se – stala sam ga gurkati ne dopuštajuči da me uhvati panika.
Kada je otvorio oči, umjesto bistrog modrog pogleda, dočekao me je mutan i neprepoznatljiv.
Ipak nisam onako dobra doktorica kakvom sam ti se predstavila. – uspjela sam se nasmješiti. Morat ćemo potražiti neku drugu.
Premda se dječija poliklinika nalazi samo desetak minuta od naše kuće, s Vedranom u naručju izgledalo mi je kao da pješačim satima.
Doktorica koja se o zdravlju moga sina bavila od njegovog rođenja, nakon pomnog pregleda uspjela me je malo smiriti.
Nema mjesta panici. Naš je Vedran kao čelik. U pitanju je samo viroza karakteristična za ovo doba godine. Ipak radije ću mu prepisati antibiotik da se naš dečko što prije vrati među svoje prijatelje. Slažeš li se? –opet ga je pomilovala po kosi.
Samo da me glava prestane boljeti.
Sad ćemo ti dati jedan čudotvoran lijek od kojeg će ta dosadna bol netragom nestati. – utješila ga je.
Dok smo čekali da čepić za suzbijanje vrućice počne djelovati, doktorica je bacila pogled na Vedranovo zamotano koljeno.
Šta je ovo?
Ne čekajuči odgovor, počela je skidati zavoj dok sam joj ja opisivala kako je došlo do ozljede.
Ozljedu ste dobro sanirali. Ovo crvenilo i malo gnoja na vrhu uopzorava da je posrijedi blaga infekcija.
Uz pomoć medicinske sestre doktorica je Vedranu pažljivo očistila ozljedu, na koju je nanijela antiseptik i izolirala je sterilnom gazom i flasterom.
Nakon što je uvečer popio prepisani antibiotik i dobio još jedan čepić, upravo kako je doktorica i predvodjela, mome se sinčiću tjelesna temperatura vratila u normalu. Nakon obilne večere, budući da tokom dana nije jeo, otišao je spavati i uskoro zapao u dubok, okrepljujući san. Probudila sam ga pred zoru samo da bi mu dala antibiotik. Usput sam utvrdila da mu se temperatura netragom povukla. Doktorica je zaista dobro poznavala mog sina. Njegov mali, ali jaki organizam uz pomoć ljekara je bzo savladao virus, zaključila sam olakšano. Sljedeće jutro ni po čemu se nije razlikovalo od ostalih. Uživala sam ga gledati kako s apetitom jede sve što sam mu bila pripremila za doručak, kao da je što prije htio da vrati izgubljenu snagu.
Sad mogu u dvorište? – Vedran me je molečivo pogledao zadovoljno gladeći stomak.
Samo na sat vremena i to ako mi obećaš da nećeš trčati- nisam odoljela tome modrom nevinom pogledu.
Podarivši me vlažnim poljupcem, izletio je napolje.
I dalje je sve izgledalo u najboljem redu. Vedran se vratio na vrijemeda popije lijek pa je disciplinrno ostao kod kuće mireći se s objašnjenjem da je još malo bolestan i da zbog toga mora mirovati. Zato se udobno zavalio na sofu dok sam ja pospremala kuhinju.
Upravo sam bila pri kraju , kada je Vedranova glavica provirila na vratima.
– Mama tuče mi čekić.
– Kakav čekić? Okrenula sam se začuđeno.
– U koljenu mi tuče čekić.
Spustivši pogled, zaprepašteno sam primjetila da je ozljeđeno koljeno pocrvenjelo i nateklo.
– Nisam te smjela pustiti van- promrmljala sam više za sebe. –Sigurno si puno trčao i rana se opet otvorila. Morat ćemo ujutro do doktorice.
– Ali ja uopće nisam trčao! – branio se moj sin.- Samo sam gledao njih kako se igraju.
Prigušujući jecaj, privila sam ga uz sebe. Njegovo sitno, drhtavo tijelo izgubilo se u naručju. Opet je gorio. Ne dvoumeći se ni trenutka, nazvala sam bolnicu. Dok sam u tim sporim trenucima čekala vozilo Hitne pomoći, omotala sam Vedranovo vruće tijelo vlažnom plahtom. Kao skamenjena ljuljala sam ga u naručju.
Dolaskom u bolnicu sve one spore sekunde i neizvjesnosti zamijenili su žurba, brojni uređaji, epruvete.
– Riječ je o teškoj infekciji- mladi lječnik nesigurno je namještao okvir svojih naočala.- Ali dok svi alazi ne budu gotovi, ne mogu sa sigurnošću reći šta je u pitanju.
– Hej , kakva je to frka? Okrenula sam se prema izvoru nečijeg veselog glasa , primjetila sam visokog doktora dok se s rukama u džepovima svoje bijele kute približavao hodniku. – Nije vrag da imate toliko posla da za nas sa zaraznog niste uspjeli skuhati malo kafe?
– Svi su oko mog Vedrana.- prošaputala sam kao da je pridošlica Svevišnji koji će spasiti moga sina.
Suočivši se s mojim uspaničeni izrazom lica, doktor je bacio letimičan pogled u prostoriju u kojoj je ležao Vedran. Bezbrižan trenutačno mu je nestao. Hitrim je pogledom otkrio dječakovo tijelo na kojem se isticala crvena noga natečena sve do prepona. Oštro je upitao:
– Kad je ozljedio koljeno?
Ne čekajući odgovor, počeo je pregledavati nogu, opipavati prepone i tražiti nalaze. Kratko me okrznuvši pogledom, zatražio je od mene da napustim sobu. Ni danas ne znam koliko je vremena prošlo dok se kako sam u međuvremenu doznala, voditelj zaraznog odjela i jedan od najvećih regionalnih stručnjaka za infektivne bolesti, pojavio se preda mnom. Nije djelovao ohrabrujuće.
– Bezazlene ozljeda vašeg sina krenula je po zlu. Bakterije koje su kroz ranu ušle u krv zatrovale su se i ugnjezdile se gotovo u svim organima…
– Sepsa! – prekinula sam ga prigušujući krik.
– Da nažalost, i to vrlo uznapredovala sepsa. Nalazi pokazuju da su zahvaćeni svi organi osim mozga. Gore još nije doprla.
Kratko zastavši, primarijus me uhvatio za rame.
– Neću vam davati puno nade. Dječak je smješten na mom odjelu i upravo prima infuziju svega što bi mu eventualno moglo pomoći. No..-nakašljao se- šanse su vrlo male. Tri prema sto da se neće izvući.
Osjećajući kako gubim tlo pod nogama, sebično sam pomislila kako bi bilo lijepo izgubiti svjest i pobjeći od svega, no otriježnjena tom mišlju, stala sam uvjeravati i sebe i doktora:
– Ali mora postojati način.Vedran je izdržljivo, smiono i vrlo otporno dijete.
– Slažem se s vama, ali bolje za vas je da se pripremite na najgore. U dosijeu sam pročitao da vam je muž pomorac, činjenica zbog koje se sami morate nositi s ovom teškom situacijom.
Jedva ga slušajući, sve više zgrožena okrutnom istinom, počela sam vrtjeti film unazad.
– Ja sam kriva. Za sve sam ja kriva- osjećala sam da nesuvislo govorim, ali se jednostavno nisam znala i nisam mogla zaustaviti. – Da sam ga odmah odvela pravom doktoru a ne samo mu sanirala rane, do ovoga ne bi ni došlo.
– Da se niste usudili tako razmišljati!- lječnik mi je čvršće stisnuo rame. – Gdje bi nam bio kraj kada bi nam svi dolazili zbog svake ogrebotine. Niste krivi ni vi ni dječakova doktorica, u pitanju je splet nesretnih okolnosti. Bakterije su podmukla stvorenja i ne biraju ni način ni vrijeme kada će napasti. Antibiotik koji je Vedran dobio samo ih je malo usporio.
Uhvativši me s obje ruke za ramena, prislio me da ga pogledam. Ponovo je progovorio tek kada sam se smirila.
– U inozemstvu se počeo primjenjivati novi lijek za ovakve slučajeve- rekao je i razgovjetno mu odgovorio naziv.
– Na našem ga tržištu još nema jer je vrlo skup i zapravo je još u fazi ispitivanja.
Znajući da mogu izgubiti i ona obeshrabrujuća tri posto, uhvatila sam ga za zglobove:
– Do kada ga moram donijeti?
– Vrhunac krize očekujemo predvečer. Dakle, najkasnije za dvanaest sati! Moje radno vrijeme isteklo je sinoć, malo ću se ići kući odmoriti i vratiti se poslije podne. Potražite mene ako stignete do lijeka.
Nisam se sjetila ni pozdraviti doktora, zahvaliti mu, otići do zaraznog i vidjeti svog sina Vedrana.Ništa! Svjesna sam bila samo činjenice da moram naći način da lijek stigne u bolnicu što prije.
Prije dvadesetak godina internet i mobitel bili su tek daleka budućnost. Jedina veza sa svijetom bio je telefon, pa sam panično žurila kući pokušavajući se sjetiti dalekog rođaka koji je godinama živio u gradiću blizu Frankfurta. Ali kad sam za sobom zatvorila kućna vrata i oko nogu mi se stala obavijati samoća, a pred očima mi se pojavila slika mog bespomoćnog sina, mozak mi je počeo raditi munjevitom brzinom. Trenutno se sjetivši imena rođaka, nakon što sam preko informacija dobila njegov broj u Heidelbergu, odlučno sam počela birati brojeve.
Kao što sam se i pribojavala, rođak nije bio kod kuće, no njegova supruga, ne mogavši se naravno sjetiti o kojoj rodici je riječ, ljubazno mi je dala njegov broj na poslu.
– Teško da bi se usudila nazvati poslije ovako duges tanke da nije riječ o mome sinu.- prešla sam na stvar čim me se rođak sjetio i nakon što smo izmjenili osnovne informacije i obiteljske novosti.
Rođak je bez riječi slušao dok sam mu u najkraćim crtama iznjela ozbiljnost situacije, a onda je rekao:
– Ne gubimo više vrijeme. Dok ja nazovem nekoliko telefona i pronađem lijek, ti se raspitaj koji avion leti u sljedećih nekoliko sati iz Frankfurta za Split. Nazvat ću te čim nađem lijek. Hajde izdiktiraj mi svoj broj telefona.
Dok sam ga slušala, mozak m je i dalje radio. Moram naći nekog u zračnoj luci. Nekog pouzdanog i odgovornog. Poznajem li ikog takvog? Zatvorenih očiju vrtjela sam poznata imena, pokušavajući ih smestiti na radnm mjesto. I sjetila sam se Jasne, prijateljice iz osnovne škole, koja je radila kao stjuardesa. Radila je? Valjda je još tamo. Nije bila tamo, ali samo tog dana. Ljubazna službenica objasnila mi je da je Jasna uzela slobodan dan, i na moju molbu dala mi je njen kućni broj.
– Odkud ti? Samo mi nemoj reći da ti treba zrakoplovna karta za Mauricius! – Jasna nije mogla doći k sebi od iznenađenja kada je čula da je treba kolegica koju nije vidjela godinama.
Sretna što sam je uspjela naći kod kuće, ne gubeći dragocjeno vrijeme počela sam:
– Jedan dječak se nalazi između života i smrti. Mogao bi ga spasiti lijek koji bi iz Frankfurta trebalo prebaciti prvim letom za Split. Ako se možeš sjetiti imena pilota i broja leta koji danas ide na toj relaciji , puno ćeš mi pomoći.
– To je najmanje što ću ti učiniti- uozbiljila se Jasna.
Kad me poslije sat vremena nazvao rođak, spremno sam mu dala broj leta za Split i ime pilota:
– I zapamti da mi ništa ne duguješ- završio je umjesto pozdrava.- Dovoljno će mi biti nagrada da tvog sina vidim živog i zdravog kada sljedeći put dođem s porodicom u Split.
Upravo sam se spremala na aerodrom kada je zazvonio telefon. Kroz glavu mi je prošla užasna misao kako me zovu iz bolnice da mi kažu kako je sve bilo uzalud. Ali moje šesto čulo kao da mi je govorilo da će sve biti uredu. Odlučno sam posegnula za telefonom.
– Jasna je. Kad ideš na aerodrom?
– Baš sam htjela nazvati taksi- odgovorila sma joj s olakšanjem.
– Zaboravi! Pomislila sam da bih ti mogla biti od pomoći u zračnoj luci. Kaži mi adresu i smjesta dolazim po tebe.
Do zračne luke stigle smo u rekordnom vremenu. Avion iz Frankfurta trebao je stići za pola sata. Odbila sam kafu i sa čelom na oknu koje je gledalo prema pisti stala sam nestrpljivo isčekivati avion.
I danas sam uvjerena da sam na pisti bila prije nego što se avion zaustavio. Iako sam u početku imala osjećaj da letim, onih nekoliko metara do pilota koji je silazio niz stepenice držeći dragocjeni zamotuljak u ruci, imala sam osjećaj kao da mi je neko stavio olovo u noge.
– Izgleda da je u pitanju neko tebi veoma blizak- dočekala me Jasna kada sam ozarena lica podigla zamotuljak uvis.
– Da, u pitanju je život mog sina- tek tada sam joj rekla istinu.
– Požurimo u bolnicu!- nije izgledala iznenađena.
Oprostivši se od Jasne uz obećanje da ćemo biti u vezi ušla sam u dugi bijeli hodnik na kraju kojeg me nestrpljivo čekao primarijus.
– Uspjela sam ! – drhtavim rukama predala sam mu paketić sa spasonosnim kapsulama.- I to dva sata prije roka!
– Ne smijemo gubiti ni trenutka više, vašem sinu je sve lošije.
– Prvi put u ovih pet dana nisam osjetila tjeskobu.
– Srce mi govori da će moj sin biti spašen!
I zaista , uz novu terapiju Vedranu je u sljedećih dvanaest sati temperatura spala, a tijelu se počela vraćati prirodna boja.
Dopustili su mi da ga vidim tek navečer. Prošlo je više od četrdeset osam sati od kako smo se posljednji put vidjeli. Premda puna optimizma, nisam mogla suzdržati jecaj ugleavši sitno izmučeno tijelo moga sina.
– Sve je uredu, tješio me primarijus, čije je radno vrijeme davno siteklo.- Naš dječak je dobio bitku i sad ga očekuje dug oporavak koji će uglavnom provesti spavajući.
Posegnuo je rukom u džep:
– Ostalo je nekoliko kapsula, čuvajte ih!
– Nama više ne trebaju. Eto vam ih! Možda će već sutra nekom drugom trebati.
Na zaraznom odjelu Vedran je ostao dvije sedmice. Njegov oporavak je tekao je dobro.
S primarijusom sam vodila duge razgovore. Pripremao me kako Vedran nikad neće biti kao prije. Svi organi bili su zhvaćeni sepsom i trajno oštećeni. Zbog toga u njegovu tijelu nikad neće biti dovoljno snage. Možda čak neće imati dovoljno snage da nauči ponovo trčati, plivati ili voziti biciklo.
Unatoč opomenama nikad svoga sina nismo držali kao invalida. Moj je suprug doznao sve tek onda kada je bilo gotovo. Nikad nije oprostio sebi što u tim teškim trenucima nije bio uz nas. Ali zato je brzo našao posao na kopnu i svaki slobodan trenutak posvećivao je nama.
Polako sam se vratila u sadašnjost. Uzvratila sam suprugu stisak. Ponosno sam gledala našeg sina koji se zavjetovao na vječnu ljubav. Zaista je prekrasan. To što mu je jedno plućno krilo trajno oštećeno, srce sporije radi, slezena i jetra su skoro sasvim uništene, na lijevo oko slabije vidi, nikad ga kroz ove godine nije obeshrabrilo. Uz trajnu borbu, vježbe, nepopustljivost, zdavu prehranu, postigao je ono što je za zdravog čovjeka sasvim normalno, za njega je gotovo nemoguće.
Čak pliva i vozi bicikl. I uvijek se javljao na razna natjecanja. U onim intelektualnim često je bio prvi. Među prvima je u svojoj generaciji diplomirao. U natjecanjima u kojima se tražila fizička spremnost, redovno je bio posljednji. Ali je stizao. Jer je u vlastitoj životnoj utrci naučio da ne smije posustati i da u svakoj utrci mora ići do kraja. Pa makar ne bio među prvima!
