“Dragi tata i mama, pozdrav, posjlednji put. Ljubiša”.
Njegov otac, međutim, poruku nikad nije pročitao. I on je, što Ljubiša nije znao, bio zarobljen i strijeljan je istog dana kad i sin.
Mali Ljubiša Jovanović bio je jedan od oko 7.000 ljudi iz Kragujevca i okoline koji su krajem oktobra 1941. glavom platili smrt 10 njemačkih vojnika, ubijenih nešto ranije u sukobima u okolini Gornjeg Milanovca.
U Spomen parku “Kragujevački oktobar” čuvaju se i druge, potresne poruke ljudi koje su pobili nacisti. Ovo su neke od njih.
“Mila Ružice, oprosti mi sve na posljednjem času. Evo ti 850 dinara, tvoj Boža”, napisao je svojoj Ružici majstor Božidar Milinković.
“Draga Lelo, Seko i Bato, kucnuo je zadnji čas, oprostite svom tati. Ljubi vas sve Lazar. Htjedoh se slikati s tobom Lelo, ali ti odgodi. Žao mi je”, poručio je svojoj porodici radnik Lazar Petrović.
“Ja i Aca odlazimo zajedno. Ljubi vas otac, živite u slozi”, napisao je Nikola Simić, inženjer, strijeljan zajedno sa svojim sinom Aleksandrom Simićem.
“Pozdravlja vas sve Aca. Pozdravite moju drugaricu Danicu”, bila je posljednja poruka Aleksandra, gimnazijalca od 18 godina.
Jednu od najpotresnijih poruka napisao je isto gimnazijalac, Pavle Ivanović. On je pisao ocu, ne znajući da je i on zatvoren i da će umrijeti od nacističkog metka, isto kao i on. Ovo je napisao Pavle svom tati: “Tata, ja i Miša smo u topovskim šupama. Donesi nam ručak, neki džemper i neki ćilim. Donesi nam u teglici pekmez. Paja. Tata idi kod direktora ako vrijedi.”
“Lebac sutra nemojte poslati”, napisao je knjigovođa Jakov Medina svojoj porodici. U posljednjem času svog života, znajući u kakvom siromaštvu i bijedi žive, brinuo je o tome da ne protraće uludo 1941. tako dragocijeni hljeb na nekoga kome više ništa nikad neće biti potrebno.
