Piše: Naida Kurdija
I ako pitate gdje sam sada, ne idem iz ovog grada, sve je moje ovdje ostalo…
Dragi Kemale,
danas je prva godišnjica Vaše smrti.
Pišem Vam jer kažu da Vas je Sarajevo zaboravilo. Kažu da Vas je zaboravio grad u kojem ste rođeni i kojem ste mnogo dali. Pišem Vam jer sam ljuta i ne želim da mislite da je to istina. Pišem Vam jer znam da riječi ostavljaju trag, baš onako kako ste ga Vi ostavljali.
U novembru 2012. godine u Zetri znala sam da je to Vaš posljednji koncert. Tu poruku ste toliko emotivno slali svakom svojom riječju, najavom, pozdravom sa prijateljima, učesnicima na sceni… Koncert je bio toliko emotivan da vjerujem da ste se od nas oprostili već tada. Da ste preduhitrili i samu smrt. Da ste svu svoju snagu dali te noći, sve veličanstveno što je bilo u Vama dali ste svom gradu i vratili se životu.
Nemojte misliti da Sarajevo može zaboraviti takav trag.
Stanica na šinama zvanim pohlepa
Znam da Vas se sjetio grad u kojem ste otišli na posljednji počinak, Zagreb. Znam i da su predivno obilježili godišnjicu Vaše smrti. Hvala im. Ali, Sarajevo Vas nije zaboravilo.
Njegovo srce još preskače od dragosti na Vaš glas i taktove Vaših pjesama. Zaboravili su Vas oni koji odlučuju o Sarajevu, a to je velika razlika.
Vi znate, znam i ja, koliko srce i dušu ima Sarajevo. Znate i da je neuništivo ma kako se činilo onima koji šalju ovakvu sliku o njemu. Preokupirani su sobom i ništa im nije sveto.
Kad se sagleda ko drži ključeve Sarajeva, ko njime predsjedava, ko sjedi i šeta se ministarstvima kulture, sporta i obrazovanja ovoga grada, ovakva amnezija nije iznenađenje.
Njihov vrhunac sjećanja na svetosti je dan kad su postali marionete za siću, a vrhunac kulture im je dodjela budžeta po nacionalnom ključu za koride.
Ipak, svaka vrijednost, pa i Vaša je konstanta, a naplata konstante je vječna i neprolazna.
Svaka bezvrijednost je kratkotrajna i njena naplata je trenutna i prolazna. Bitno je znati to razlikovati.
„Ima nešto u meni što nikada ne blijedi “, pjevali ste. I nećete izblijediti.
„Sarajevo, ljubavi moja“, pjevali ste, ali te riječi više nisu predmet radosti već tuge za sve nas koji ne prepoznajemo svoj grad.
Znate, oni dolaze, prolaze, uzimaju, uništavaju, ruše, ubijaju sve intelektualno, kulturno i tradicionalno naslijeđe ovoga grada kao sumanuti divljaci i iza sebe ostavljaju pustoš. Njima je Sarajevo tek jedno mjesto u nizu, tek jedna stanica na šinama zvanim pohlepa.
Sarajevo u dubokoj komi
Grad koji je svoj kult izgradio upravo na poštovanju i priznavanju kvaliteta, guši se u mediokritetu svega.
Ne pjevaju oni “Sarajevo, ljubavi moja” iz istog razloga kao Vi. Oni nisu rasli zajedno s ovim gradom niti sanjali iste snove. Zato, nikako ne pomislite da Vas je Sarajevo zaboravilo. Nije zaboravilo ni Vas ni mnoge koji su bili i ostali bitan simbol ovoga grada, a koje su oni zaboravili.
Sarajevo je samo trenutno u komi. Dubokoj. Ranjeno.
Sarajevu su stavili povez preko očiju da se ne vidi kad plače, povez preko usta da se ne čuje kad vrišti i povez oko ruku da stoji nepomično.
Ne razumiju oni ljubav prema čovjeku, a još manje ljubav prema gradu. Oni nikada nisu voljeli radi ljubavi, već radi sebe. Nikada se nisu dali zbog ljubavi, već su sami sebe naplatili. Ne bi oni razumjeli Vašu filozofiju.
Zato, molim Vas da shvatite da moramo sačekati neke nove ljude, one koje su rasli s ovim gradom, da bi sjećanje na Vas bilo stvar opće kulture. Ljude koji ovaj grad imaju u srcu. One kojima je domet djelovanja veći od radijusa ličnog interesa. Do tada, sjećamo se i obilježavamo mi, kojima ste dotakli srce i ostali u njemu.
Jer, bilo gdje da krenemo, o njemu sanjamo, putevi nas svi njemu vode, čekamo s nekom čežnjom na svjetla njegova…
Sarajevo pjesme svoje ima, i mi ih pjevamo, želimo da mu kažemo šta sanjamo, radosti su naše i sreća njegova… Sarajevo, ljubavi naša…
I ako pitate gdje sam sada, ne idem iz ovog grada, sve je moje ovdje ostalo … I zagrlite mi Kindžeta i Davora. Uz vas je Sarajevo još bilo svoje.
