Nekim ljudima, poslije smrti, podižu spomenike, ne zato da bi ih pamtili, nego da bi bili sigurni da ih više nema. Staneš pred spomenik i lakne ti: eto spomenika, znači, onog sa spomenika više nema! I produžiš svojim putem veseo. Pjevušiš ili zviždućeš. Desi li se da opet posumnjaš, kad god to bilo, samo odeš do onog spomenika i ponovo se uvjeriš. Nema ga, to je sigurno, jer kad bi ga bilo, ne bi tu stajao njegov spomenik! Ne očekujte previše od spomenika koje vam podignu drugi. Čak ni od onih najvećih, koje toliki častoljubivi pojedinci priželjkuju od pamtivijeka: spomenici koje podiže ,,narod i zahvalna otadžbina”. Koliko takvih spomenika je porušio isti taj narod čim je ta ista otadžbina postala nezahvalna!? Molim za kratku pauzu u čitanju – dajem vam priliku da se podsjetite. Gdje su toliki spomenici na koje je zahvalni narod decenijama redovno polagao svježe cvijeće!? Zato je jedini pravi spomenik onaj koji čovjek podigne sam sebi. Samo će on svjedočiti da je tog čovjeka bilo, a ne da ga više nema!
Baš da vam ispričam pričicu o tome šta sve može biti naš spomenik, ako smo u tu ugradili jedan dio svojih ideala, snaga, uvjerenja – konačno, svog identiteta. Prije par dana, krenem u Galičnik, slavno selo u vrletima planine Bistre, na 1450 metara nmv. Književna kolonija. Tema: planina i nostalgija! Sjetim se da sam prvi put bio u Galičniku 1969. godine. Pješke, sa svojim drenovim štapom. I preko cijele Bistre, vrhovima i visoravnima, od Mavrova do Lazaropolja, okrenuo na planinu Stogovo pa se spustio preko Malisora na Struško Polje i Ohridsko Jezero. Štap sam te iste godine, u rano proljeće usjekao; sa trokrakom krunom na vrhu, velik i težak, obojen živim bojama kao šamansko žezlo, legao mi je odmah u ruku i prirastao za srce. Dugi pramen bijele grive koji je kao za mene ostavio pastuh iz ergele slobodnih konja koji su protutnjali u galopu kroz skupinu gustih grmova, viori kao nomadska zastava sa vrha mog drenovog štapa do dana današnjeg. Dakle, poenta je u podizanju spomenika! Iako bih rado i o sjajnim izlaganjima i razgovorima na spomenutim književnim susretima, prelazim pravo na tu poentu. Govorio sam stojeći, oslonjen na moj štap. S njim sam tu bio prije 40 godina, prvi put, pa nisam ni htio ni mogao bez njega ići u pohode Galičniku u koji smo nekada, po prvi put, kročili zajedno. Nije bilo čovjeka, učesnika književnih susreta, ni turista, ni mještana, koji nisu više gledali u drenov štap nego u mene. Dok sam govorio svoju besjedu, pouduprt rukama i bradom na moj drenov štap, auditorijum me slušao pažljivije nego što me ikada iko slušao.
I dok sam prolazio preko velike terase hotela, uz potmule udare kao željezo tvrdog drenovog štapa, a bijela griva se lepršala na popodnevnom vjetru, svi su razgovori zamukli i sve su se glave okrenule prema tom štapu. U njemu se zguslo 40 godina planinarenja svijetom i snijegom, trnjem i kremenjem, siparom i cvjetnim livadama. Okrenuo sam auto do Careve Česme, gdje sam prolazio i pri onom prvom putovanju. To je sada s kraja glavnog puta i malo ko svrati. Kod česme me čekao jedan mlad prekrasan šarplaninac. I prišao mi, kao da me odlično poznaje. Njuškao je drenov štap i mahao prijateljski repom. Iz duboke sjene bukovih krošnji uzronio je ovčar poodmakle dobi. Prilazeci, viknu me po imenu!
,,Tu si bio davno, ima 40 godina! Sjecaš li se ti mene!? Eto, ni ja se ne bih sjetio tebe – toliki su prošli kraj ove bacije od tada. Ali se sjećam ovog tvog drenovog štapa! Koliko puta su ovčari pričali da su u planini vidjeli čovjeka sa šarenim drenovim štapom, eeeheeej! I svi smo znali da si to bio ti. Taj drenov štap, to je tvoj spomenik!”
