Nadgrobni spomenik ovog osmanskog feudalca nalazio se u dvorištu Hamzi-begove džamije, koja je također u ratu bila srušena, a od njega je ostao tek jedan fragment koji se danas čuva tik uz ovaj vjerski objekat. Nakon što je džamija u poslijeratnom periodu ponovo izgrađena, preostali fragment je postavljen na kameni podest, gdje se i sada nalazi.
Ovaj Sanjanin s američkom adresom kaže kako je o svemu već postigao dogovor s predstavnicima Islamske zajednice u Sanskom Mostu, a vjerna kopija nekada veleljepnog nišana trenutno se izrađuje u jednoj kamenorezačkoj radnji u Bihaću od najkvalitetnijeg bihacita. Dodaje kako je “preko bare” otišao kao izbjeglica, odmah na početku ratnih stradanja, kao čovjek koji je već bio prevalio pedesetu godinu.
Ističe kako u Americi živi od skromnih primanja te da je dugo vremena štedio kako bi ispunio dugogodišnji zavjet. Čekić kaže kako se amaterski bavi izučavanjem historije, a da ga misao o obnovi porušenog nadgrobnog spomenika progoni već dugo vremena.
“Pred kraj života želim da vratim uspomenu na moga pretka i historijsku ličnost, kojem pripadaju značajne zasluge u razvitku ovog grada. Malo mi je krivo što je njegova historijska uloga danas zaboravljena i zanemarena”, objašnjava za “Nezavisne“…
Kaže kako je Hasan-beg Čekić, poznat i po nadimku Čeko, pokopan u haremu džamije, što je privilegija koja pripada samo izuzetnim ličnostima, a nišan na njegovom mezaru bio je kolosalan, visok oko tri metra i ukrašen bogatom ornamentikom. Objašnjava kako je njegov predak bio posljednji kapetan sanske kapetanije, koja je činila administrativno teritorijalnu oblast u sastavu nekadašnjeg Bosanskog ejaleta, a pripadaju mu zasluge za izgradnju mosta preko rijeke Sane, koji je bio od drveta. Izgradnjom i učvršćivanjem mosta, koji je tada bio izgrađen od drveta, stvoreni su uslovi za širenje grada preko rijeke i njegov ekonomski razvitak.
Hasan-beg Čekić je potom dodijelio zemljište i dozvolio izgradnju kuća na suprotnoj obali grada, gdje su se naselile srpske i muslimanske porodice. Potom je na desnoj obali grada izgrađena i prva pravoslavna crkva koja je bila od drveta. Zanimljivo je kako je Hasan-beg Čekić po okupaciji Banje Luke od strane austrougarskih trupa 1878. godine okupio vojsku od oko 3.000 konjanika i pješaka, a u njenom sastavu je, pored muslimana, bio i veliki broj pravoslavaca. U iznenadnom napadu uspjeli su čak da zauzmu dio grada na Vrbasu, ali su se potom pred nadmoćnijim austrougarskim snagama morali povući.
Bojeći se odmazde Hasan-beg Čekić je, poput velikog broja muslimana iz Bosne i Hercegovine, izbjegao u Tursku, gdje je proveo devet godina, dok je njegova porodica nastavila živjeti u Sanskom Mostu.
“Ni tada nije mogao zaboraviti svoju Sanu, rukama i nogama je kopao da se vrati i to mu je uspjelo nakon što je dobio amnestiju i garancije od austrougarskih vlasti”, objašnjava Čekić. Kaže kako su Austrougari tada izvršili samo djelimičnu agrarnu reformu i ukidanje kmetovskog sistema, te je veliki dio zemljišta i dalje ostao u vlasništvu vlastelinskih porodica. Tako su u posjedu porodice Čekić ostale velike zemljišne površine, pa je Hasan-beg Čekić po povratku ponovo bio imućan i uticajan čovjek. Zadržao je i veliki ugled u narodu pa je 1906. godine, na izborima koje su organizovale austrougarske lokalne vlasti, izabran za gradonačelnika Sanskog Mosta.
Njegov životni put okončan je ubistvom koje se dogodilo 13. maja 1907. godine, a motivi ovog događaja nikad do kraja nisu razjašnjeni. Na gradskom mostu tog dana susreo se s Vasom Milivojšom, s kojim je dugo vremena vodio spor oko zemljišta. Milivojša je u jednom trenutku dograbio nož, zario ga u Čekićev stomak, te ga tako usmrtio. Iako je on kasnije osuđen i obješen, mnogi smatraju kako su ubistvo organizovali njegovi politički protivnici u tadašnjoj austrougarskoj vlasti nezadovoljni političkim angažmanom Hasan-bega Čekića.
