Ili, da je kojim slučajem među živima, neko od filmskih redatelja svjetskog glasa, kao što je Alfred Hitchckok, koji je snimio “Ptice”, “Krik”… vjerovatno bi inspiraciju našao i u ovoj kući strave i užasa, tu u pustari gdje su ostaci ruševina starog grada koje svjedoče da je ovo nekad bio moćan grad i utvrda koju je bilo teško osvojiti, a danas je to mjesto poznato po “kući zlih duhova” koju mještani i danas zaobilaze u velikom krugu.
Mještani sela Todorovo i danas vjeruju da je kuća ukleta zbog njene mračne prošlosti i njezinih graditelja koji su za kratko umirali…
Zastrašujući krici
Mještani Todorova tvrde da se noću iz “uklete kuće” čuju zastrašujući zvukovi, krici i stravični jauci. U njenoj blizini, navodno, kvare se tehnički uređaji, telefoni i slično.
– I moram priznati da sam se s digitalnim fotoaparatom pokušao približiti ukletoj kući i snimiti je, ali nije išlo, sve dok se nisam udaljio više od 200 metara. I mobilni telefon mog kolege Adija je prekidao kad je pokušao sa mnom razgovarati. Ustvari, željeli smo se uvjeriti u priče seljana, a u njih smo se i uvjerili na licu mjesta – javljaju reporteri s lica mjesta.
Sva vrata i prozori kuće su zatvoreni daskama. Na njen krov se niko nije penjao, a vidi se da je na jednom dijelu uništen i svaki put s nje padaju komadi ploče, kao da se netko baca na seljane.
Legenda kaže da je na tom mjestu bilo groblje i da su pokopani poginuli vojnici. Krajem 19. st. muslimanski imami planirali su sagraditi školu. Hodže su raširili šatore, proveli na tom mjestu nekoliko noći, a onda su iznenada u tišini i vidno uznemireni zauvijek otišli iz Todorova.
Kako za Specijal priča Kadir Ibričić, 82-godišnjak s kojim smo sjedili u dvorištu ispred njegove kuće, pokazujući u pravcu “uklete kuće” – ili “kuće šejtana” kako je zovu, kraj koje nije prošao ima već više od 30 godina, to je prva kuća napravljena na “ukletim temeljima”. On je o toj kući čuo od pokojnog oca: za noćnih sijela i “perušanja” kukuruza glavna tema je bila priča o ukletoj kući Bašića.
“U prvi mah smo mi djeca mislili da nas s tim strašnim pričama žele uplašiti da ne idemo po tuđim imanjima”, priča Kadir. A sve se događalo početkom prošlog stoljeća u vremenu austrougarskih i turskih ratova, kaže najstariji mještanin Kadir. Ta prva kuća je srušena u Prvom svjetskom ratu, samo mjesec dana nakon Sarajevskog atentata na kralja Ferdinanda, da bi opet krajem Drugog svjetskog rata kuća izgorjela do temelja.
Gorjela do temelja
– Tokom Drugog svjetskog rata imanje je, koliko ja znam i pamtim, kupio naš seljanin Husein Bašić i na istom mjestu podigao novu kuću. Ni ona nije bila dugog vijeka i do temelja je izgorjela. Ja sam kao dječak gledao kako gori, a to se dogodilo kad su se prema Karlovcu i Zagrebu povlačili njemački vojnici, koji su je zapalili iz samo njima poznatih razloga. Znam da ni u to vrijeme rata tu kuću niko nije koristio niti je u nju ulazio… – govori Kadir Ibričić.
Poslije izvjesnog vremena Husejinov brat Hasan pomalo je bio samouvjeren i odlučio je tu, na istim temeljima, sagraditi novu kuću iako ga je njegova obitelj odgovarala od te namjere.
Znam da mu je Husejinova majka jedne prilike nosila i Kuran i učila, pa čak i imama dovodila da svojim učenjem otjera duhove, ali, nažalost, i taj imam je davno umro koji joj je rekao da je neko davno na ovoj zemlji načinio veliko zlo i da je mjesto ukleto. Ali Hasan kao ateist ih nije poslušao.
– Nakon što je ponovno sagrađena i treća kuća te namještena, tokom rata u BiH vojnici su zauzeli ovo područje, iz kuće pokupili sav namještaj i porazbijali stakla. Dugo se nitko tu nije uselio niti je tu prenoćio zbog priča o prokletstvu tog mjesta, zbog te kuće za koju se vjeruje da postoje duhovi – kaže Kadir.
Obitelji Bašić danas u selu Todorovo živi na drugim lokacijama gdje su napravili svoje kuće. Kada smo ih potražili, njihove komšije su rekle da članovi familije Bašić trenutno žive izvan granica BiH, a i da su tu, o ukletoj kući ne bi htjeli pričati ništa.
Kažu da Bašići vjeruju da svojim pričama pobuđuju duhove i da žele živjeti mirnim životom. Kod njih su, dok su bili ovdje, dolazili brojni novinari, ali niko od njih nije dobio bilo kakvu priču. Posljednja kuća, koja stoji i danas, sagrađena je prije 30 godina.
Jedini nam o kući bez straha priča Sulejman Bašić, koji se sjeća kako je odgovarao svog bratića da na tom starom kućištu sagradi kuću. Za duhove, kaže, nije siguran, ali da je kućište na neki način ukleto, u to je potpuno siguran. Često se među seljanima postavlja pitanje je li ta Bašića kuća ukleta zbog velikog zla ili možda zbog uklete i nesretne ljubavi koja je završila tragično – ostaje misterij i prepričavanje među seljanima.
Priča se ponavlja…
“Prava istina će se teško utvrditi. Ipak ostaje činjenica da je ova ukleta kuća vlasništvo mog bratića Huseina Bašića koji je umro odmah nakon što ju je izgradio. Husein i njegovi roditelji na tom mjestu su gradili kuće koje su uvijek bile srušene ili se nešto čudno događalo s njima, a ovo je četvrta kuća koja je tu sagrađena na istim temeljima i isto se ponavlja”, priča Sulejman i dodaje da je kuća odavno nazvana “kućom duhova” jer je najvjerovatnije ukleta.
Tokom rata u BiH u mjestu Todorovo bila je crta razgraničenja Petog korpusa Armije RBiH i vojske Fikreta Abdića. Priča se da se kuća u posljednjem ratu koristila kao zatvor i da su u njoj ubijeni brojni nevini ljudi te da njihove duše ne mogu naći spokoj. A navodno, i u to vrijeme mnogi vojnici su radije boravili izvan kuće nego u njoj. Čim bih zatvorio oči od umora, iz kuće su dopirali promukli krici i nerazumni glasovi, imaš osjećaj kao da te netko zove iz dubine zemlje pomiješanim riječima koje dosad nikad nitko nije čuo da se govore na ovom prostorima.
Navodno, nekada je na ovom mjestu bilo prastaro groblje, tako da lokacija za kuću nikad nije ni bila adekvatna. I ostaje neotkrivena njenan misterija.
