Ta anegdota, koja je toliko neodoljiva da sam je već nekoliko puta morao koristiti u tekstovima o Tuđmanovu odnosu prema hrvatskom komunističkom pokretu, spada, zapravo, među one simbole Tuđmanovih političkih i svjetonazorskih uvjerenja koja su dubinski oblikovala ideologiju i politiku njegove Hrvatske demokratske zajednice. A u središtu tih uvjerenja – kada je riječ o lijevoj komponenti Tuđmanova političkog djelovanja – svakako se nalazi Josip Broz Tito.
Ovdje, naravno, treba izbjeći bilo kakve nesporazume o suštinskim značajkama Tuđmanovih i Titovih nacionalnih uvjerenja. Franjo Tuđman bio je hrvatski nacionalist, koji se žestoko i iskreno borio za hrvatsku državu.
Josip Brzo Tito bio je Hrvat koji je prvo provodio komintersku politiku prema jugoslavenskoj monarhiji, da bi kasnije postao jugoslavenski nacionalist: Tito nije želio samostalnu Hrvatsku (neovisno o tome što u kasnim godinama više nije vjerovao u opstanak Jugoslavije).
Nadalje, Tito je bio brutalni diktator, koji nije priznavao minimalna politička prava i koji je osobno odgovoran za niz najtežih zločina. Tuđman je, u najgorem slučaju, bio tek operetni diktator i čovjek koji jest pobijedio na prvim demokratskim izborima održanim u našoj Hrvatskoj, piše Jutarnji.hr.
Međutim, Tuđman, kao pametan političar koji je promicanje nacionalnih interesa promatrao u mnogo širem kontekstu nego što to danas čine njegovi nasljednici u vrhu HDZ-a, razumio je i brojne Titove zasluge za Hrvatsku. Prvo, narodnooslobodilački pokret, pod Titovim vodstvom, u kojem je Tuđman dobio časnički čin, preveo je Hrvatsku na pobjedničku stranu u Drugom svjetskom ratu: da se to nije dogodilo, sama je definicija Hrvatske mogla doći u pitanje.
Drugo, Tito nije dopustio da Jugoslavija postane dio Istočnog bloka: radi se o Titovoj odluci s najduljim mogućim povijesnim i geopolitičkim posljedicama, koja ga je lansirala među važne svjetske državnike. Treće, Tito je, osobito od šezdesetih godina pa do smrti, obuzdavao srpski nacionalizam, koji je predstavljao stalnu prijetnju svim narodima bivše države.
Fanatizirani hrvatski nacionalisti trebali bi se zapitati zašto se u Beogradu, još od sredine sedamdesetih godina, Tita nazivalo vampirom s Dedinja. Sigurno ne zbog Bleiburga, nego zato što Josip Broz nije dopuštao realizaciju glavnih srpskih nacionalističkih ciljeva: širenja srpske države bilo na zapad, prema Bosni i dijelovima Hrvatske, ili na jug, prema Makedoniji. Dapače, pružanjem autonomije Vojvodini, Tito je sveo srpsku državu u najmanji mogući okvir, dok je davanjem atonomije Kosovu de facto – vjerojatno nenamjerno – potaknuo albanski secesionizam, koji je doveo do današnje kosovske države.
Četvrto, i najvažnije, Ustavom iz 1974. godine Josip Broz Tito omogućio je legalan izlazak jugoslavenskih republika iz zajedničke države: države članice SFRJ stekle su međunarodno priznanje i na temelju jugoslavenskog, Titova Ustava iz 1974. godine.
Tuđman je sve to vrlo dobro razumio, stoga ne samo da nije želio maknuti Titovu bistu s Pantovčaka, ne samo da nije dopustio da se preimenuje zagrebački Trg maršala Tita, nego je, dapače, u poznatom intervjuu s Brankom Tuđenom, ondašnjim glavnim urednikom Večernjeg lista, pred televizijskim kamerama prilično eksplicitno objasnio zašto poštuje Josipa Broza.
Svemu ovome treba dodati još nekoliko bitnih činjenica koje Tuđmana vežu uz Tita. Tuđman je respektirao Titov međunarodni status: organizacija Nesvrstanih danas je, razumljivo, potpuno besmislena i nevažna, no u vrijeme prvog Hladnog rata ona jest imala specifičnu težinu u međunarodnim odnosima, a Tito jest bio njen neprijeporni lider. O Titovu međunarodnom položaju najbolje svjedoči bezbroj državnika koji su došli na njegov sprovod, što je dr. Tuđmanu sasvim sigurno imponiralo.
Nadalje, Tuđman se desetljećima borio da bi dokazao hrvatski karakter partizanskog rata, kao i nacionalnu osviještenost hrvatskih komunista. Zbog toga je, uostalom, proglasio 22. juna Danom antifašističke borbe i nacionalnim blagdanom.
Ako je, dakle, želio dodatno “kroatizirati” hrvatske partizane i komuniste i ako je želio poantirati na važnoj ulozi hrvatskog naroda u antifašističkoj borbi, Tuđman se nikako nije mogao odreći Tita. Ivo Sanader to je savršeno razumio, Milan Bandić to također, barem donekle, razumije, dok se Tomislav Karamarko pravi da ne razumije o čemu je riječ, vjerojatno u predizborne svrhe.
Naposljetku, prvog hrvatskog predsjednika uz jugoslavenskog predsjednika veže i činjenica da je Titu Tuđman mogao oprostiti nepostojanje bilo kakve političke demokracije u bivšoj Jugoslaviji. Sam je Tuđman (premda Hrvatska definitivno jest demokracija, dok je Jugoslavija bila isključivo diktatura); sam je Tuđman u praksi katkad bio vrlo nemaran prema elementarnim demokratskim postulatima: znamo da nije želio priznati rezultate izbora u Zagrebu i znamo da je nastojao izravno nadzirati, a katkad i uređivati, čitav niz medijskih organizacija. O bezbrojnim zloporabama represivnog aparata da i ne govorimo.
Tita i Tuđmana, kao neke od najznačajnijih državnika u hrvatskoj povijesti, nipošto ne treba nasilno povezivati; bilo bi krajnje netačno proglasiti Tuđmana nasljednikom bilo kojeg specifičnog aspekta Titove politike (osim kada se radi o suprotstavljanju srpskom nacionalizmu). Ali, jednako ih je pogrešno nasilno suprotstavljati: Tuđman jest poštovao Tita, njegov državnički značaj i povoljne posljedice njegovih bitnih poteza na konačni politički položaj hrvatskog naroda.
