Od pamtivijeka Bošnjakinju je krasila velika snaga i vjera, čak i kada je bila zarobljavana i mučena, nije dala Bošnjakinja svoje vjere i identiteta.
Kroz cijelu bošnjačku historiju Bošnjakinja je ljubomorno čuvala i očuvala svoj vjerski, nacionalni i kulturni identitet, a često ga je i svojim životom plaćala. Društveni i pravni položaj naše žene se mijenjao shodno vladajućoj strukturi. Prije dolaska Osmanskog carstva na prostore Bosne i Hercegovine zabilježeno je niz masovnih stradanja žena, kao i nakon povlačenja Osmanlija sa bh. područja. Masovna ubijanja, silovanja, prodaja i kupovina, pokrštavanja žena Bosne su, nažalost, njihov krvavi danak kojeg su kroz historiju plaćale, bilo iz izbora ili sudbine da budu drugačije od svojih susjeda, ali i sramna mrlja mnogih vladajućih struktura Bosne koje su zakazale u njihovoj zaštiti.
Prvo masovno stradanje žena na područiju Bosne desilo se u prvom stoljeċu po Isaau, a.s, kad su Rimljani, na obalama istoimene rijeke Bosne, Bathinus, u krvi ugušili posljednja ilirska plemena, koja su dotle hiljadu godina nastanjivala zapadni Balkan. Ponosne ilirske žene, prema zabilješci rimskih hroničara, braneći ognjišta, sa djecom u naručju, bacale su se u vatru sa zidina Citadele Ardube, sadašnjeg Vranduka i uzvikivale “Radije smrt nego ropstvo.”
Od pamtivijeka Bošnjakinju je krasila velika snaga i vjera, čak i kada je bila zarobljavana i mučena, nije dala Bošnjakinja svoje vjere i identiteta. U narodnoj pjesmi spominje se junaštvo Lejle Blažević koja je oteta u Dalmaciju i koju ni tepsije dukata i bisera, ali ni prijetnja mučenjem nisu naveli na promjenu onog što ona jeste – muslimaka, pa u pjesmi stoji da: “…ne prevari, ne prevjeri Lejla…”
Godine 1737. kada je napadnuta Banja Luka i okolina čitavu jednu četu u odbrani Banje Like su sačinjavale žene. Nažalost, našu Bosnu ratovi nikada nisu zaobilazili i u tim ratovima Bošnjakinje su se često borile i ginule kao pravi junaci. U Donjem Vakufu, pored ceste koja skreće za Bugojno, postoji u travi spomen na kojem piše “Šehid-djevojka”. Ne zna se ime ove bošnjačke herojine, koja je poginula u borbi s uskocima u 17. stoljeću. U haremu džamije u Cernici u Mostaru ostalo je zabilježeno ime Hane Hrvićeve koja je “branila Mostar od Stojana Jankovića.”
Podsticajni primjer šehide Emine Bučan
Nezaboravan je primjer mlade i hrabre herojine Emine Bučan, 20-ogodišnje Bošnjakinje sa Bara (selo kod Sjenice). U toku velike četničke ofanzive u januaru i februaru 1943. godine na Bihor, Pešter i Limsku dolinu radi uništenja muslimanskog življa na tim prostorima herojski je branila svoju kuću, braću, sestre i komšije koje su četnici opkolili. Kada je nestalo municije pošla je u hambar da je preuzme, ali su je tada uhvatili četnici. Prepoznavši među njima komšiju četnika obratila mu se riječima: „Krv neka ti je halal, a obraz mi čuvaj“. Komšija je shvatio značaj tih riječi i ubio ju je ne dozvolivši da je razjarena četnička grupa siluje. Ovaj čin žrtvovanja mladog života za odbranu djece, starih i iznemoglih, posebno za obraz, čast i dostojanstvo, ostaje kao simbol bošnjačkom narodu posebno muslimanki ženi, da su obraz i poštenje vrjedniji od samog života.
Potresno je i svjedočenje Hadžere Bijedić iz kojeg donosimo slijedeće: “Kada su nas četnici – naše komšije Srbi uhvatili rekli su nam da nas vode u Stolac. Bilo nas je oko 600, što žena, što djece i staraca, a među nama se nalazio i pokoji mladić, koga su uhvatili nakon što mu je nestao i posljednji metak. Poveli su nas prema Nevesinju, te nas opet odatle povratiše govoreći da će nas povratiti kući, dok su oni u stvari tražili jamu, u koju će nas moći baciti. Najzad im je pošlo za rukom i našli su jamu, koja im je bila povolji. Nas su malo dalje od jame zadržali, dok su nas trojica sa puškama čuvali, da im ne bi pobjegli, a jama je od nas bila udaljena kojih 50 metara i iza jednog malog brežuljka tako, da mi, koji smo ovamo ostali, nismo mogli vidjeti kako ih bacaju. Jedan je od njih dolazio u razmaku od 10 do 15 minuta i odvodio nas po petero. Najzad dođe red i na mene. Povedoše me sa jednom ženom, jednim starcem i dvoje nejake djece. Od prve partije mene su bacili prvu. Čim sam prišla jami i vidjela šta me čeka, ja sam se od straha onesvijestila. Kad sam pala u jamu potres me je osvijestio. Dno jame bilo je malo šire od otvora. Ja sam se odmah pomakla u stranu, da me ne bi udarili oni što će doći iza mene, što su ih bacali. Osjećala sam pored straha i velike bolove u lopatici, jer sam prilikom pada izglavila ruku u lopatici. Osim mene bila je još živa jedna žena, isto Ćatuša, koja je bila noseća. Ona je mnogo jaukala i previjala se od bolova zadobivenih prilikom pada. Ona je umrla drugi dan. Ja sam i dalje živjela, hranila sam se hljebom, kojeg sam ponijela sa sobom kad sam pošla, jer sam se nadala da će mi trebati usput. To isto su učinili i mnogi od nas. Dosta sam našla hljeba i u džepovima mrtve djece, te sam se i s time hranila. Dva puta su mi i čobani bacali po malo hljeba. Ispočetka me je bilo mnogo strah, ali sam poslije navikla. U samoj jami nije zaudaralo i tu sam proboravila 81 dan. Nakon toga su me izvadili seljaci iz Nevesinja. Kad sam izašla, nije na meni bilo više od 30 kg, dok sada imam blizu 70.”
Bošnjakinja je vremenom čuvala svoj obraz i obraz svoje porodice, čuvala je halalom zarađeni krov nad glavnom, čuvala je Bošnjakinja i plod srca svoga – ali dušmani to nisu mogli gledati. Od pamtivjeka su udarali na njen obraz, rušili njen dom i ubijali plodove njenog srca. Sjetimo se naše Prijedorčanke majke Have Tatareviċ, Bošnjakinje, kojoj su zločinici ubili šestericu sinova i muža. Koliko Bosna, Sandžak, Kosovo, ima Hava, koje su stoljećima gubile muževe, sinove, kćerke? Fata Orloviċ brani svoj prag, brani svoju avliju, a time ujedno ona brani prag, avliju i ugled Bosne. Bakira Hasečiċ nema straha od zločinaca i njihovih prijetnji. Bori se za pravdu i istinu, ne mačem, kao Đerzelez Alija, nego riječima, upornošću. Ovo su herojine našeg vremena, koje obično nemaju podršku nikakvih državnih institucija, a opet, čine čuda. Majke Srebrenice su primjer bošnjačke žene koje su nakon ubijanja njihove djece, sinova u genocidu ustale na noge da se bore i zaštite dostojanstvo žrtve. A kroz kakve su strahote prolazile naše sestre, majke Srebrenice, najbolje nam ilustruje kazivanje majke Nure Alispahić iz Srebrenice čiji se život odvija između dva mezarja. U Tuzli je mezar sina Admira, u Srebrenici mezar sina Azmira i muža Alije. Sina Admira ubila je granata na tuzlanskoj Kapiji. Imao je 24 godine. Sina Azmira ubili su zločinački ‘Škorpioni’ kod Trnova. Nije imao ni 17. I Aliju, njenog muža, srpsko-crnogorski četnici ubili su u Srebrenici. Evo kako majka Nura opisuje zadnji momenat sa svojim sinom Azmirom:
Četničko ubijanje novorođenčeta u Potočarima
„Spakovala sam mu komad kukuruznog hljeba, malo šećera i soli i jednu presvlaku. Idi, sine, velim, valjda ćemo se sresti u Tuzli. Plačem ja, gledam za njim kako zamiče ispod kuće. Sutradan ja u Potočarima, hiljade naroda, kad, odjednom, pojavi se moj Azmir. Sine, otkud tebe, pitam, a on se zaleti, zagrli me, izljubi, kaže, nisam te mati bio poljubio pa sam se zato vratio. Još mi na obrazu stoji onaj njegov dah. Bi malo sa mnom i ode prema šumi, da se pridruži koloni”, prisjeća se Nura. Azmira nije bilo među preživjelima u dijelu kolone koja se probila na slobodnu teriotoriju. Godinama se Nura nadala da će se pojaviti odnekud. Onda su joj javili da su identificirali njegove posmrtne ostatke.
„Bila je to šaka kostiju. Pronašli su ih negdje kod Trnova, tako su mi objasnili. Preživjela sam to. Kako, ne znam ni sama, ispričala je Nura. Godinama kasnije, pred ponoć, dok se spremala za počinak, čut će kako spiker spominje Hag i da će majka prepoznati sina, a sestra brata.
– Okrenem se, na ekranu vidim kako četnici strijeljaju grupu muškaraca i među njima moj Azmir. Gledam, ne vjerujem svojim očima, srce mi stalo, ukočile se vilice. Jest’ moj Azmir, njemu pucaju u leđa. Pade moje dijete. Bos. Ni sedamnaest godina nije imao.”
Drugo potresno svjedočenje dolazi nam od majke Džemile Delalić iz sela Dobrak, kod Srebrenice: “Sjedim ja među onim narodom u Potočarima, kad vidim, mlada ženica, stisla se, znoj joj teče, grč na licu. Priđem, pitam je šta joj je! Kaže: ‘Rađam!’ ‘De, sine’, velim ja njoj, ‘ufati se jednom rukom za me, a drugom za svoju svekrvu’… Tako i bi. Oduprije se žena na nas, muško dijete zaplaka. Zgrabih ja dijete, hoću da mu zavežem pupak, kad četnik predame: ‘Spusti to dijete dolje!’, veli. Ja ga popustih na dimije, fino dijete, duge kosice, kao da je okupano…četnik priđe, nogom stade djetetu na vrat… Crijeva izletiše…”
Drage moje Bošnjakinje, mi činimo polovicu bošnjačkog društva, a drugu polovicu društva smo rodile i odgojile. Mi imamo veliku čast, ali i veliku odgovornost, posebno na ovim prostorima Sjeverne Amerike. Ključ uspjeha džemata na prostorima Sjeverne Amerike je u našim rukama. Ako majka želi da joj muž i dijete bude u islamu, oni ċe i biti. Ako Bošnjakinja želi da joj muž i djeca idu u džamiju – oni ċe iċi. Možda ne odmah, ali ċe krenuti. Bošnjakinja sve može – samo ako hoċe. Emanet Bošnjakinji Sjeverne Amerike je da nosi ponosno baklju islama. Da ljubomorno čuva i očuva svoj identitet; svoju vjeru, jezik, kulturu. Ako mi pokleknemo, izdali smo povjerene emanete naših predaka, emanet ilirskih žena koje su se bacale žive u vatru pred rimskim vojnicima. Izdali smo emanet Lejle Blažević, koja nije prihvatila ni dukate niti bisere niti je poklekla pred prijetnjama, te je ljubomorno čuvala svoju vjeru. Emanet mlade Emine Bučan, 20-ogodišnje Bošnjakinje iz sela Bara kod Sjenice, koja je herojski branila svoju kuću, braću, sestre i komšije koje su četnici opkolili: rekla im je: „POŠTEDITE MI ČAST, ŽIVOT VAM HALALIM“. Ove uzorite herojine trebaju i moraju nam biti uzor. Bošnjakinja više ne smije skrštenih ruku čekati svoju smrt, silovanje, ubijanje djece, palenje kuċe.
Drage moje Bošnjakinje, uključite se i budite aktivne u radu vaših džemata. Uključute u džemate vaše muževe, djecu, unučad. Ugradite sebe u vaše džemate, ugradite vaš imetak u vaše džemate, ugradite vaše znanje u vaše džemate.
Autor: Aiša Purak
