– Mnogo sam bolje i trenutno sam na tretmanima zračenjem, koje se obavlja svakog dana, negdje sam na pola puta, imam još dvije nedjelje, pa ćemo znati neke nove detalje. Hemioterapijom smo otklonili sve metastaze s pluća, limfe i limfnih čvorova, a zračenjem sada ubijamo sam tumor na materici. Krvna slika se normalizovala. Mogu reći da sam se vratila među žive i ponovo osjećam sve radosti života. Zbog neuropatije imam bolne trnce u nogama, pa još nisam u stanju da se krećem kako treba, mogu da hodam samo u patikama, ali to me ne sprječava da obilazim modne revije, promocije knjiga i druženja s prijateljima. Redovno odrađujem bolničku rutinu, ali i živim punim plućima. Hvala Bogu, najgore je prošlo i želim da i ovim putem zahvalim svim ljudima iz Srbije na ogromnoj podršci koju su mi upućivali i upućuju i danas, jer ova borba još traje iako sam u svojoj glavi već pobijedila rak i u tom smislu mi ne može više ništa, a to je glavno – kazala je za spomenuti srpski list.
Prenosimo još nekoliko pitanja i odgovora…
Šta je za vas bio prvi znak i pokazatelj da se vaše zdravstveno stanje popravlja?
– Kada je počela da mi raste kosa, koja je sve gušća, pošto su prestale hemioterapije, dva mjeseca kasnije sve je krenulo nabolje. Neprijatnost mi stvaraju ti trnci u nogama, ali ako je to jedino što će me mučiti, potpisujem da ću ovako živjeti do kraja života, bolje ne treba. Naučila sam da moramo živjeti u svim okolnostima, ne smijemo čekati da bolest prođe. Trnci prođu, kosa naraste, pa da se vratimo u život. To je greška, a to svi radimo. Odlučila sam da se borim mimo tih usađenih pravila i uspela sam u tome. Išla sam čak i na more, prije zračenja naravno, jer nakon takvih tretmana veoma je važno da se krijete od sunca. Kako ne bi bilo zabune, pošto mnogo ljudi sledi moj primjer, ne bih voljela da pogriješe na temelju nepotpunih informacija.
U kojim trenucima vam je bilo najteže?
– Najteže mi je bilo prije skoro godinu dana kada sam nemoćna ležala u bihaćkoj bolnici, u svom rodnom gradu. Tada mi je život visio o koncu, ali uspjela sam da se izborim uz silne infuzije, transfuzije, čist planinski vazduh, hranu bez šećera, bez crvenog mesa, uglavnom sirovu i naravno hemioterapiju i svu pomoć dobrih ljudi, što porodice, saradnika, medicinskog osoblja, što osoba koje nikada prije toga nisam vidjela.
Šta vam je tada bila vodilja?
– Upravo ta podrška iz cijelog sveta, ljudi svih vjera i nacija, od onih koje sam uveseljavala do onih koji su me tek kroz ovo upoznali. Shvatila sam koliko sam ljubavi zapravo dala, ona mi se vratila i otvorila mi oči, pokazala mi kako moram da se borim, jer imam armiju dobrih ljudi koji me čekaju. To nije mala stvar i na neki način obavezuje me da se borim, tjera me naprijed. Nemaju svi ljudi mogućnost gotovo planetarnog podstreka, ali zato imaju mene kao primjer da čovjek sve može ako hoće i da je sve na nama, naravno ako dijagnoza nije određena prekasno.
Pravite li planove za dalje? Šta su vaši novi ciljevi?
– Promocija na Sajmu knjiga u Beogradu, prije toga u Sarajevu, a sve oko godišnjice od dijagnoze i prve hemioterapije, što je u oktobru. U svem ovom lošem stanju uspela sam da ostvarim i nove ciljeve, otkrijem nove talente i spremna sam da ih podijelim sa svijetom iako je priča vrlo intimna.
Ko je Azra danas?
– Ja sam žena koja se kocka sa životom. Neko ko danas malo više voli sebe, ništa drugo nije se promijenilo. I slavim dva rođendana. I dalje sam ona Azra koja je vesela, kreativna, društvena i nasmijana. A i dalje sam ista ona stara Donna Ares, jer nisam ona što bi pala na koljena. I slaba jača sam.
