Doniranje organa znak je altruizma i plemenitosti, kojom jedna osoba iskazuje svoju želju i namjeru da u toku svog života ili nakon smrti daruje bilo koji dio tijela radi presađivanja, kako bi se pomoglo teškim bolesnicima.
Često se postavlja pitanje da li je darivanje organa dozvoljeno u islamu? Da li čovjek ima pravo da raspolaže svojim organima kao što raspolaže imetkom kojeg može davati ondje gdje on želi? Da li je doniranje organa pohvalno djelo i da li za njega imamo nagradu kod Allaha?
Dr. Sulejman Topljak smatra da čovjeku nije dozvoljeno da raspolaže svojim životom dok je živ kao što mu nije dozvoljeno raspolagati bilo kojim dijelom tijela ukoliko će sebi nauditi. Ali i pored toga što je ljudsko tijelo emanet Uzvišenog, Allah je čovjeku dozvolio da raspolaže njime i koristi ga kao i imetak…Dakle, kako god je čovjeku dozvoljeno darivati dio imetka koji je tome potreban, isto tako mu je dozvoljeno darivati i dio tijela onome koji je tome potreban. Razlika je jedina u tome što se čovjeku dozvoljava darivati cijeli imetak , dok to u slučaju tijela nije dozvoljeno. Muslimanu, znači, nije dozvoljeno dati život da bi spasio bolesnika smrti, teškog bola ili nesnosnog života.[1]
Doniranje organa može biti u toku života donatora ili nakon njegove smrti.
Da bi doniranje živog donatora sa gledišta islama bilo dozvoljeno moraju se kako navodi dr. Ahmed Kutty ispuniti sljedeći uvjeti:
-On mora imati punu kontrolu nad svojim sposobnostima;
-Mora biti odrasla osoba;
-Doniranje mora biti obavljeno njegovom voljom;
-Organ koji se donira ne smije biti vitalan organ od kojeg ovisi život ili stabilno stanje;
-Nije dozvoljena transplatacija spolnih organa.[2]
Što se tiče doniranje preminulog donatora tj., nakon njegove smrti za njega važe sljedeći uslovi:
-Doniranje može biti obavljeno tek nakon što se uvjerimo u slobodan pristanak donatora prije njegove smrti;
-Ako nije data dozvola prije donatorove smrti mogu je dati najbliži rođaci umrlog.
-Mora biti riječ o organu ili tkivu za koje je medicinki utvrđeno da može spasiti život drugog ljudskog bića.
-Organi se mogu uzeti i od žrtava saobraćajnih nesreća ako su njihovi identiteti nepoznati, samo ako postoji valjana sudska odluka.[3]
Putem ovih odgovora smo vidjeli da je sa stanovišta islama dozvoljeno donirati određeni organ iz svog tijela kako bi pomogli drugima, kako bi se njihovo zdravstveno stanje popravilo ili kako bi u nekim slučajevima drugima život spasili.
Iako doniranje organa predstavlja krajnji vid altruizma i pored toga što znamo da možemo nekome život spasiti mnogi se ne odlučuju na taj korak ni tokom života ni nakon smrti.
Mnogi kada bi se morali da izjasne (a trebali bi još u toku svog života) da li žele svoje organe donirati nakon svoje smrti odgovaraju negativno, a još veći je postotak onih koji ne žele da doniraju jedan bubreg u toku svog života.
Oni koji se odluče da to učine su uglavnom rodbina bolesnika, muž, supruga, braća, sestre i drugi. Sama činjenica da nekome poklanjamo dio svog tijela a da mi ostajemo bez jednog dijela tijela koji je sasvim normalno funkcionisao nam govori da nismo sebični, i da želimo pomoći drugome. Doniranje organa između rodbine je postala sasvim normalna stvar, međutim doniranje organa nepoznatim osobama je jedna novost koja sve više zaživljava u svijetu. Jedan od povoda za masovnije doniranje organa u Americi se desio nakon što je poznati košarkaš Alonzo Mourning izjavio da zbog bolesti bubrega neće moći nastaviti sa košarkaškom karijerom. Nakon ove njegove izjave na stotine njegovih simpatazera i navijača se javilo da mu doniraju svoj bubreg. Ovu informaciju se prenijele sve lokalne novine što je i druge potaklo da se prijave i da budu donatori svog bubrega nekoj oboljeloj osobi.
Šta je to što ljude pokreće da budu ovakvi altruisti?
Ovo se pita i Slavenka Drakulić koja se dugi niz godina borila sa bolešću bubrega živeći na tzv., vještačkom bubregu tj., dijalizi. Nakon što je dobila bubreg od jedne amerikanke koja joj je zasigurno (Allahovom voljom) produžila život napisala je knjigu pod naslovom:”Darivanje života, šta ljude pokreće da čine dobro”.[4] U toj knjizi je tragala za odgovorom ljudske dobrote smatrajući one koji još za vrijeme svog života drugome daruju svoj bubreg anđelima. Ustanovila je da ljudi koji su se odlučili na taj korak su ljudi koji vole drugima da pomažu, koji su shvatili Božju milost koja se ogleda u zdravlju kojeg imaju, koji su svjesni bolova i patnji drugih, koji smatraju da je to ispravan stav spram života i koji se na neki način osjećaju pozvanim drugima da pomognu.
Danas se mogu veoma uspješno presađivati bubrezi, jetra, gušterača, srce, pluća, a i tkiva koža, dijelovi kosti, srčani zalisci, krvne žile, rožnice i dr.[5]
Najčešći organ koji se transplantira jeste bubreg. Uloga bubrega u našem tijelu je da oni održavaju promet vode i soli u organizmu, regulišu metaboličke i hormonske poremećaje, krvni pritisak i malokrvnost i prečišćavaju organizam od štetnih materija. Ukratko, dve osnovne funkcije su oslobađanje organizma od otrova i eliminacija spolja unete i endogeno stvorene vode.[6]
Interesantno je da čovjek može sasvim normalno da živi sa jednim bubregom, jer Allah, Mudri Stvaralac učini da se taj jedan bubreg uveća do 70% tako da u potpunosti preuzme funkciju koju su obavljala oba bubrega.
Veoma je bitno navesti činjenicu da doniranje organa nakon naše smrti može uslijediti samo ako smrt nastupi u bolnici, ako smo se za to već unaprijed izjasnili, ako su naši organi zdravi, i tek nakon što se ustanovi naša definitiva smrt. Prema pacijentima se postupa humano i sa najvećim poštovanjem.
Na svijetu ima mnogo onih kojima je potreban samo jedan organ da bi mogli normalno dalje da žive. Nekome je potreban bubreg, nekom koštana srž, nekome krv, nekome tkivo itd.
Da li smo i mi altruisti? Hoćemo li biti donatori svojih organa makar nakon naše smrti? Hoćemo li spasiti nečiji život? Hoćemo li ublažiti nekome bolove i omogućiti mu normalan život kakav smo i mi imali.
Trebamo se samo postaviti u situaciju da se nalazimo na listi onih kojima je potreban bubreg ili srce kojeg ako ne dobijemo na vrijeme naš život će biti prekinut, jer nije bilo dovoljno altruista kojima pomenuti organ nije trebao nakon smrti a mogao je spasiti naš život.
