Migracije balkanskih muslimana ka Turskoj vremenski se podudaraju sa slabljenjem i slomom Osmanskog carstva i u neku ruku predstavljaju “evakuaciju” izgubljenih teritorija. Sa druge strane, motivi koji su pokretali iseljenike bili su vjersko-politički, ali i ekonomski, egzistencijalni. U pitanju je bio i balkanski proces širokih razmjera (Grčka, Rumunija, Bugarska, Jugoslavija) u kome se može prepoznati zajednički interes balkanskih država i Turske republike. Jugoslavija je time pokušala da se riješi nelojalnog albanskog elementa i dobije zemlju za kolonizaciju, dok je Turska “podesnim elementom” naseljavala opustele krajeve zemlje iz kojih su prethodno iseljeni Kurdi, Jermeni i Grci. Jugoslovenski muslimani su hrlili u Tursku i pod uticajem prigodne propagande (kako jugoslovenske, tako i turske), ali je njihova adaptacija u reformisanoj Turskoj bila gotovo nepodnošljiva.
Takva kontrolisana stihija iseljavanja je legalizovana 11. jula 1938. potpisivanjem Jugoslovensko-turske konvencije u Carigradu. Njome je bilo predviđeno iseljavanje 40.000 porodica jugoslovenskih muslimana “koji govore turski jezik i imaju tursku kulturu” iz 46 srezova Vardarske, Zetske i Moravske banovine. S obzirom da definisani geografski prostor nije obuhvatao BiH, pomenute banovine su postale tranzitno područje za zainteresovane bosanske i sandžačke iseljenike. Turska se obavezala da će primiti 40.000 porodica u roku od šest godina, a dogovorena odšteta koju bi Jugoslavija plaćala Turskoj iznosila je 500 turskih lira po porodici, tj. ukupno 20 miliona lira. Konvencija je predviđala transfer iseljenika i njihove pokretne imovine do solunske luke o trošku Jugoslavije.
Ovom prilikom donosimo dva dokumenta koja prethode potpisivanju Konvencije. Prvi je Zapisnik interministerijalne konferencije koja je održana u Ministarstvu inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije 20. septembra 1935. i razmatrala iseljenje neslovenskog stanovništva iz Južne Srbije. Drugi tekst predstavlja Projekt plana o iseljenju koji je sačinio uži komitet interministerijalne konferencije, a koji je donijet na sjednici od 24. septembra 1935. u Beogradu. Među zaključcima ovog projekta koji su sastavili predstavnici pet ministarstava i Generalštaba dominira potreba hitnog donošenja bilateralnih konvencija sa Turskom i Albanijom, dok je u slučaju problema sa iseljavanjem Albanaca predloženo njihovo preseljenje u unutrašnjost Jugoslavije. Poreske povlastice su bile predviđene za one koji bi se dobrovoljno odrekli državljanstva, dok su na besplatan prijevoz do Soluna mogli računati samo oni koji bi svoju nepokretnu imovinu ostavili državi. Gotovo svi prijedlozi predstavnika Generalštaba su jednoglasno usvojeni kao mjere koje Projekat predlaže za “uspješnije i brže iseljavanje neslovenskog življa u Tursku, odnosno Arbaniju”: suzbijanje propagande protiv iseljavanja koja se vodila iz Tirane, što češće pozivanje neslovenskih regruta iz graničnih srezova na vojne vežbe i manevre, zabranu primanja u državnu službu “lica koja dolaze u obzir za iseljenje”, premeštaj aktuelnih neslovenskih činovnika u druge krajeve zemlje, nacionalizovanje toponima i prezimena itd. Oba dokumenta čuvaju se u Arhivu Jugoslavije u okviru fonda Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj-Carigrad, Ankara (370), fascikla 9, arhivska jedinica 42, listovi 637-643. Tekstovi se prenose u izvornoj formi, bez ikakvih stilskih i jezičkih intervencija.
Zapisnik interministerijalne konferencije, održane u Ministarstvu inostranih poslova 20. septembra 1935. god. po pitanju iseljenja neslovenskog stanovništva iz Južne Srbije
Prisutni:
– iz Ministarstva inostranih poslova: g. Ilija Milikić, šef IV otseka Političkog odeljenja, g. Milivoje Milčić, savetnik, g. Petar Cabrić, savetnik, g. Radovan Mitrović, sekretar;
– iz Ministarstva poljoprivrede: g. Vojislav Magovčević, inspektor, g. Đura Tatalović, šef finansiskog otseka;
– iz Ministarstva unutrašnjih poslova: g. Dušan Tadić, inspektor;
– iz Glavnog đeneralštaba: g. Jovan Sokolović, đeneralštabni pukovnik;
– iz Ministarstva finansija: g. Dušan Trajković, savetnik;
– iz Ministarstva saobraćaja: g. Miloš Popović, viši činovnik Komercijal. odeljenja Gen. direkcije drž. žel.
Sjednicom je predsjedavao g. I. Milikić. Zapisnik su vodili g. Dr. Feodor Korenić i g. Dr. Jožo Logar, pisari Ministartsva inostranih poslova.
Sjednica je otvorena u 18 časova.
***
G. ILIJA MILIKIĆ kaže da je g. V. Magovčević izrazio želju da se na jednoj interministerijalnoj konferenciji pretrese pitanje iseljenja Turaka i ostalih muslimana iz južnih krajeva. Ovo pitanje treba što prije riješiti, jer kompaktne mase Turaka i Arnauta duž arbanske granice predstavljaju u nacionalnom i vojnom pogledu važan problem. Broj Arnauta, kojih ima preko pola miliona, povećao se od 1931. godine za oko 65.000. Što nacionalizacija neslovenskog elementa nije uspjela, razlog je što je pravoslavni živalj u južnim krajevima malobrojan (svega ima u južnim krajevima 165.000 pravoslavnih) i što naš elemenat nije bio dovoljno pripremljen za vršenje nacionalizacije. Prema tome, ostaje jedino još put iseljenja neslovenskog elementa iz zemlje.
Ministarstvo inostranih poslova smatra da treba naročitu pažnju obratiti na Arbanase, jer su kompaktni i u stalnom dodiru sa susjednom Arbanijom, gdje se, bez obzira na neodređenost političku, ipak polako stvara nacionalni osjećaj.
Politika iseljavanja do danas nije dala neke naročite rezultate. Ovaj elemenat seli se u Tursku i u Arbaniju. Postoji mogućnost da se broj iseljenika u Tursku poveća na osnovu prošlogodišnjeg turskog Zakona o naseljavanju čitavih provincija stanovništvom turske kulture. U ovom cilju Turci su zaključili sporazum sa Rumunijom, a sada se vode pregovori i sa Bugarskom. Sporazum sa Rumunijom predviđa da se Turci iz Rumunije, kojih ima oko 400.000, imaju iseliti u roku od 5 godina. Sva njihova imanja će moći prvenstveno da otkupljuje rumunska vlada. Prilikom iseljenja oni uživaju izvjesne povlastice; putuju bez običnih pasoša, zastarjeli porez im se ne naplaćuje, činovnicima se vraća sav uplaćeni novac za penzioni fond, vojni obveznici se oslobađaju od daljeg služenja vojnog roka, za prijenos stvari na brodove ne plaća se nikakva taksa, kao ni za prijevoz stoke, alata itd. Vrijednost imanja iseljenika, koja zbog kratkoće vremena ostaju neprodata, kao i vrijednost vakufskih imanja rumunska vlada će isplatiti iseljenicima iz svojih sredstava, pa će se docnije obračunati sa turskom vladom.
Arbanska vlada, koja je ranije bila voljna da primi izvjestan broj naših Arbanasa, sada se izgovara da to ne može učiniti iz fiskalnih razloga. Međutim, naše je uvjerenje da ona to čini iz nacionalnih razloga: ona ne želi smanjenja broja Arbanasa kod nas zbog budućih teritorijalnih pretenzija. Turska vlada, naprotiv, odobrila je za svoje imigrante do 1936. godine 3,000.000 turskih lira.
§ 55 Zakona o državljanstvu dao je mogućnost za iseljenje neslovenskog stanovništva; no i pored toga postoje izvjesne teškoće sa naše strane.
Na prvom mjestu je primjećeno da je učinjena jedna greška, pošto se među izjavama za iseljenje nalazi veliki broj prijava naših muslimana iz Sandžaka, koji su u stvari naši ljudi. Stoga nema razloga da se oni udalje iz zemlje. Mi smo skrenuli pažnju Ministarstvu unutrašnjih poslova da se ubuduće takve izjave našeg slovenskog življa ne primaju.
Druga teškoća je u likvidiranju imanja iseljenika. Ovo pitanje biće donekle riješeno zajmom koji je Ministarstvo poljoprivrede uzelo kod Državne hipotekarne banke u iznosu od 21,800.000 dinara.
Ne treba zaboraviti da čak oni koji su već likvidirali svoja imanja, nailaze na teškoće za dobijanje pasoša, s obzirom na velike formalnosti oko prikupljanja uvjerenja. Ministarstvo inostranih poslova je predložilo da se ta uvjerenja imaju izdavati po službenoj dužnosti.
Oni iseljenici, većinom siromašni, ne mogu da snose sami troškove za transport. Zbog toga je zatraženo da im se osigura besplatan podvoz do granice ili bar popust od 75%. Međutim, Ministarstvo saobraćaja neće da vrši nikakvo odstupanje od pravilnika o tarifama.
U svakom slučaju iseljenje treba vršiti po određenom planu. S obzirom na ograničen kredit kojim se raspolaže, trebalo bi odrediti koje srezove, iz vojničkih i političkih razloga, treba u prvom redu raseljavati.
G. MILIVOJE MILČIĆ iznosi da pitanje iseljenja muslimana nije novo, pošto postoji još od 1878. godine (Muhadžiri). Ono je novo s obzirom na § 55, koji je sve do 1933. godine ostao mrtvo slovo. Tek te godine arbanska vlada pokrenula je ovo pitanje, u namjeri da riješi pitanje državljanstva onih Arbanasa, koji su iz bilo kojih razloga prebjegli iz naše zemlje u Arbaniju. § 55 čija je vrijednost isticala 1. novembra 1933. god., produžen je na zahtev Ministarstva inostranih poslova do 1. novembra 1938. god. Od onih koji su davali izjave, rijetko se ko selio s obzirom na činjenicu, da arbanska vlada nije izdavala dozvole za useljenje.
Do sada je iseljeno svega oko 20.000 lica za Tursku. Za Arbaniju je dano oko 2.000 izjava, ali nijedan od ovih nije dobio dozvolu za useljenje. Turci u našoj zemlji predstavljaju miran elemenat, odsječen od metropole te nisu podložni nacionalističkoj propagandi. Kod Arbanasa je situacija sasvim drukčija s obzirom na to da su naseljeni u gustoj masi u graničnim predjelima (u nekim srezovima preko 90% cjelokupnog stanovništva).
Mi smo u prijateljskim odnosima sa Turskom te u roku od nekoliko mjeseci možemo riješiti pitanje iseljenja Turaka. Turska prima sve ljude turske kulture te bi na taj način mogli iseliti i jedan dio Arbanasa.
Nikakve žrtve nisu suviše velike, da se ovo pitanje riješi. Ministarstvo poljoprivrede, pomoću jedne planske organizacije, treba da razbije komplekse Arnauta, puštajući u svako selo po nekoliko naših porodica, a duž arbanske granice bi trebalo jedan pojas sasvim očistiti Arbanasa.
G. VOJISLAV MAGOVČEVIĆ kaže da Ministarstvo poljoprivrede sprovodi kolonizaciju punih 15 godina. Najviše je iseljeno iz pasivnih krajeva (Bosna, Lika, Hercegovina, Crna Gora). Ali tim radom iscrpljene su već sada sve slobodne površine, a ima još 17.000 porodica koje su podnijele molbe za dodjelu zemljišta i koje čekaju da se stvori mogućnost za naseljenje u južnim krajevima. Jedino rješenje problema bilo bi u tome, što bi se iselio turski i arbanaski elemenat, koji je naročito jak u 17 srezova; tu je relacija 73% neslovena prema 27% našeg življa. Nacionalni razlozi traže da se nastavi sa kolonizacijom baš pored arbanske granice. U tu svrhu sada je Ministarstvo poljoprivrede uzelo zajam od 21,000.000 dinara kod Državne hipotekarne banke za kupovinu arbanskih i turskih imanja u Južnoj Srbiji. Kad bi se htjelo otkupiti svih 15.000 hektara zemljišta, gde bi se moglo naseliti 3.000 porodica naših kolonista, onda bi za to bila potrebna suma od 30,000.000 dinara. Međutim, neki bi htjeli da dobiju samo besplatan podvoz do turske granice, a zato bi ustupili besplatno svoja zemljišta.
Pored arbanske granice, gde ima oko 85% arbanskog življa, aktivan je Arbanski komitet koji pomaže arbanska vlada, a koji Arbanase odvraća da se ne sele.
Mi bi dali novac za prodata imanja samo onim licima, koja budu nabavila uredan pasoš, odslužila vojsku i platila svu porezu; oni bi se odmah ukrcali u vozove. Ranija praksa naših policiskih vlasti, kad se je izdavao pasoš sa važnošću od pola godine, bila je pogrešna, jer ta lica nisu gubila državljanstvo, pa su se vraćala.
Trebalo bi izraditi plan i program za iseljavanje u glavnim idejama. U tom pogledu mogao bi svakako služiti kao osnova aranžman sa Rumunijom.
G. ILIJA MILIKIĆ prelazi zatim na mjere koje bi trebalo preduzeti da se otklone teškoće, koje danas ometaju iseljavanje neslovenskog življa na osnovu § 55 Zakona o državljanstvu. Tu bi došlo u obzir: izdavanje besplatnih pasoša, oslobođenje od svih dužnih dažbina, davanje besplatnog podvoza do državne granice u zamjenu za ustupljena imanja, sklapanje sa Turskom jedne konvencije, slične onoj sa Rumunijom, oslobođenje od služenja vojske. Takođe bi trebalo uprostiti administrativni postupak prilikom vađenja mnogobrojnih uvjerenja, koja su inače potrebna za iseljenike.
Kako bi se što brže sprovele ove mjere u život, g. I. Milikić predlaže organizovanje jednog užeg komiteta, u koji bi ušli gg. M. Milčić, pukovnik J. Sokolović, D. Tadić i V. Magovčević, sa zadatkom da izradi jedan projekt mjera koje treba preduzeti za pospešenje iseljavanja neslovenskog življa, a koji će se podnijeti na usvojenje Ministarskom savetu.
SVI PRISUTNI se slažu sa ovim prijedlogom.
G. pukovnik J. SOKOLOVIĆ kaže da on ima nekoliko preijdloga bez obzira na konvenciju koja će se sklopiti sa Turskom, kako bi se sa naše strane pospiješilo iseljavanje neslovena.
1. Silom zakona natjerati ih na tačno izvršenje svih obaveza u pogledu poreza;
2. emigrante ukloniti iz sredine naših Turaka i Arbanaca, pošto i oni koji važe kao naši prijatelji, vrše propagandu protiv iseljavanja;
3. pošto se naši Turci ne smatraju kao narodna manjina, natjerati njihovu decu u naše nacionalne škole, jer se je do sada dešavalo da tri četvrtine mladića iz ovih krajeva, koji dolaze na odsluženje vojnog roka, pišu samo turski;
4. izdati povjerljiv raspis da se oni, koji neće da se isele, ne primaju ni u državnu ni u samoupravnu službu;
5. dati ovim krajevima naše obilježje nacionalizovanjem imena mjesta i krajeva;
6. stvoriti zonu naseljenu našim elementom duž arbanske granice. U tu svrhu početi sa kolonizacijom na granici, pa ići sistematski u pravcu unutrašnjosti. To pitanje ne rješavati na parče, već doneti plan za nekih 10 godina.
Kao prvu mjeru za organizaciju iseljavanja neslovenskog elementa g. pukovnik J. Sokolović predlaže stvaranje stalnog užeg komiteta, koji bi ostao na okupu sa punom odgovornošću, bez obzira na nadležnost.
SVI PRISUTNI se slažu sa ovim prijedlogom.
Konferencija donosi sledeći zaključak:
1. Treba pokrenuti pitanje iseljenja sa turskom vladom i nastojati da se isto reši na sličan način, kao što je to učinila Rumunija, t. j. putem jedne specijalne konvencije.
2. Svima koji žele da se sele, treba izdati besplatne iseljeničke pasoše.
3. Sva ova lica treba osloboditi svih dužnih dažbina (poreza, prireza itd).
4. Onima od tih lica koja nude svoja nepokretna imanja u zamenu za besplatan podvoz do granice, izaći u susret. Siromašnima koji nemaju svoja imanja, osigurati besplatan podvoz, a onima koji su prodali svoja imanja, podvoz sa 75% popusta.
5. Ova lica treba osloboditi od plaćanja svih dažbina na mrtav inventar, koji nose sa sobom, kao i novac.
6. Ministarstvo vojske i mornarice već je izdalo naređenje da se svima ovim licima izdaju dozvole za iseljenje bez obzira da li su otslužili svoj kadar u vojsci i regulisala vojnu obavezu, ili ne. Isto tako, trebalo bi puštati i one koji žele da se sele, a nalaze se na otsluženju vojnog roka.
Uži odbor izradiće na osnovu gornjih principa jedan projekt plana o iseljenju, koji će sljedeća interministerijalna konferencija definitivno primiti i podnijeti Gospodinu Ministru poljoprivrede. Gospodin Ministar poljoprivrede će ovo pitanje izneti pred Ministarski savet, koji će doneti definitivno rješenje.
Riješeno je da se uži komitet sastane 24. septembra 1935. god. u 9 čas. u Ministarstvu inostranih poslova.
Sednica je zaključena u 20 časova.
Zapisnik vodili: Dr. Feodor Korenić s. r, Dr. Jožo Logar s. r.
Sednici pretsedavao: Ilija Milikić s. r.
20. septembra 1935. god.
Beograd
Projekt užeg komiteta interministerijalne konferencije o iseljenju neslovenskog elementa iz Južne Srbije
U smislu rješenja interministerijalne konferencije od 20. septembra 1935. god. sastao je se 24. septembra o. g. uži komitet, koji je po pitanju iseljenja neslovenskog življa iz naše zemlje, a konkretno iz Južne Srbije po § 55 Zakona o državljanstvu doneo sledeći zaključak:
1. Pitanje iseljenja treba što pre regulisati specijalnom konvencijom između naše države i Turske, kao i između naše države i Arbanije, a na način kako je to pitanje regulisano između Turske i Rumunije.
2. U slučaju da se sa Arbanijom ne bude mogao zaključiti sporazum o iseljenju Arbanasa u Arbaniju, ili da se Arbanasi – naši podanici ne budu htjeli iseljavati u Tursku, treba odmah pristupiti postojećim zakonskim odredbama o preseljavanju ovog elementa sa granične zone u unutrašnjost zemlje i naseljavanjem iste zone stanovništvom jugoslovenske narodnosti.
3. Svima onim licima koja na osnovu § 55 Zakona o državljanstvu dadu izjave, da se odriču našeg podanstva i da će se u određenom roku iseliti iz naše zemlje, učiniti sljedeće povlastice:
a) izdati im besplatne iseljeničke pasoše, prema prilikama kolektivne;
b) osloboditi ih svih dužnih dažbina (poreza, prireza, vojnice itd);
v) u slučaju da lica koja se sele, imaju hipotekarna i privatna dugovanja (menice, obligacije i slična pismena), učinjena do 1. septembra 1935. god. imaju se zajmodavcima (potraživačima) isplatiti iz procijenjene vrijednosti njihovih nepokretnih dobara;
g) izdati im besplatan podvoz do Soluna i Svilengrada, ako izjave da svu svoju nepokretnu imovinu ostave našoj državi. Isto se ovo odnosi i na iseljenike siromašnog stanja;
d) izdati popust na železnicama od 75% licima, koja su materijalno obezbjeđenija ili koja su ranije prodala svoja imanja;
đ) osloboditi ih svih dažbina za izvoz mrtvog inventara i novca;
e) osloboditi ih od momenta date izjave za iseljenje: regrutovanja, upućivanja u kadar, služenja kadra, pozivanja na vežbe i uzimanja komore i prevoznih sredstava radi izvođenja vježbi i manevara. Od ovoga se mogu učiniti odstupanja u slučaju, ako se iseljenje ne izvrši za godinu dana od date izjave.
4. Za što uspješnije i brže iseljavanje ovog neslovenskog življa u Tursku, odnosno Arbaniju, komitet nalazi da bi korisno bilo preduzeti i sljedeće mjere:
a) svim sredstvima suzbijati i onemogućavati svaku propagandu koja se među ovim elementom vrši iz Arbanije protiv iseljavanja;
b) od neslovenskog stanovništva koje dolazi u obzir za iseljenje, zahtijevati ispunjenje svih postojećih zakona i propisa, a naročito onih koji se odnose na plaćanje fiskalnih dažbina (porez, prirez, vojnica itd);
v) što češće na teritoriji Južne Srbije, a naročito iz graničnih srezova pozivati na vojne vježbe obveznike operativne i rezervne vojske neslovenskog porekla, bilo radi vežbi i manevara, bilo radi izrade strategiskih puteva ili fortifikaciskih objekata;
g) načelno ne primati u državnu službu (i samoupravnu) lica koja dolaze u obzir za iseljenje, a ona koja su već u državnoj (samoupravnoj) službi, raspoređivati u krajevima gde živi naše nacionalno stanovništvo;
d) strogo primenjivati princip o obaveznom školovanju djece u ovim krajevima u našim osnovnim školama;
đ) strogo primenjivati sve propise o naseljivanju južnih krajeva u pogledu ograničavanja potrebnih kompleksa za naseljavanje, a u prvom redu u pograničnim srezovima;
e) odmah pristupiti nacionalizovanju geografskih objekata (naseljenih mjesta, rijeka, planina itd) i osobnih prezimena. Ovo se odnosi i na javne natpise, firme, reklame itd;
ž) sve napred iznijete mjere prvenstveno i odmah primenjivati počev od granične linije prema Arbaniji ka unutrašnjosti zemlje.
24. septembra 1935. god.
Beograd
