Nekadašnji direktor dobrinjske bolnice u Sarajevu, Hajir, 2010. godine video-linkom je svjedočio o uslovima rada u bolnici toku rata, kao i o incidentu od 1. juna 1993. godine, kada je u Dobrinji minobacačkim projektilima ubijeno osam, a ranjeno oko stotinu gledalaca fudbalske utakmice.
Karadžić i svjedok zajedno su se prisjetili dana kada su se upoznali, prvog dana kada je Hadžir došao u Sarajevo i kada još nije poznavao grad i jezik. Bili su prijatelji koji su trebali zajedno spašavati živote.
“Nekad smo bili prijatelji. Kada sam tek došao u Sarajevo, družili smo se. Tako da se on i ja dobro znamo”, prisjetio se Hajir u razgovoru za Anadolu Agency. Svjedočenje, kako je kazao, zbog toga nije bilo napeto.
“Odgovorio sam na sva njegova pitanja. Rekao sam mu: ‘Ti si ljekar, kako možeš zamisliti sebe da radiš takve stvari? Ja te ne znam takvog’”, prisjetio se Hajir svjedočenja tokom suđenja Karadžiću od prije šest godina.
Tada mu je kazao da ne može negirati da su ubijani nevini ljudi i da nije znao da se to dešavalo.
“On je na moje riječi reagovao vrlo opušteno. Ja ga znam i krivo mi je što je to radio. Meni je on zaista kao prijatelj predstavljao nešto”, istakao je Hajir.
Naime, Hajir je kao student medicine 1964. iz Sirije došao u Sarajevu. Tada je i upoznao Karadžića sa kojim je postao dobar prijatelj. Završio je studije sa najboljim ocjenama i dobio je nagradnu stipendiju za specijalizaciju. Oženio se Bosankom sa kojom ima troje djece. To je bio razlog više da se ne vrati u sirijski Homs.
“Bio sam hirurg na Traumatološkoj klinici. Kada idete prema Vracama, već je bila stavljena rampa, a moj stan je bio iza nje. Mene nisu dirali. Međutim, rat se rasplamsao, tenkovi su bili postavljeni ispred zgrade. Napravili smo kućnu stražu u zgradi u kojoj su zajedno živjeli i Srbi i Hrvati i muslimani. Kada sam vidio da se situacija ne smiruje onda sam sa ženom i djecom otišao na Dobrinju, jer je moja žena imala rodicu koja je živjela tamo”, prisjetio se Hajir dana kada je počinjao ratni pakao u Sarajevu.
Tamo su čuli da je hirurg te su ga zvali da pomogne. Bilo je dosta povrijeđenih, a naselje koje je u to vrijeme imalo nekoliko desetina hiljada stanovnika i predstavljalo najveće naselje u tadašnjoj Bosni i Hercegovini, bilo je blokirano.
Dobrinja je naselje smješteno između brda Mojmilo, bivše kasarne JNA u Lukavici, Sarajevskog aerodroma i naselja Nedžarići. Početkom opsade Sarajeva našlo se u okruženju pogubnom za brojne stanovnike. Sa gradom ga je povezivao koridor, koji je za mnoge koji su pokušali proći njime bio smrtonosan. Naselje je bilo pod stalnom artiljerijskom i snajperskom vatrom. Kako bi se pomoglo brojnim ranjenicima, u naselju je formirana Dobrinjska bolnica na čijem je čelu bio dr. Joussef Hajjir.
“Niste mogli nikoga poslati u grad, a morali ste pomoći. Tada sam rekao da ne mogu to samo tako gledati nego da moram pomoći. Uputili su me na Ismeta Hadžića, koji je bio komandant vojne policije. Predložio sam mu da nađemo neko mjesto gdje ćemo pomagati ranjenim ljudima. Našli smo ključeve od stare ambulante koja je radila ranije”, ispričao je Hajir.
Kako je ušao u Dobrinjsku ratnu bolnicu i počeo raditi, do kraja rata više se nije ni vratio kući. U četiri godine rata išao je samo povremeno, da vidi djecu, ali u bolnici je provodio najviše vremena.
“Prva dva mjeseca sam radio sam, i to bez prestanka, bez spavanja, jer su stalno dovlačili nekoga”, ispričao je Hadžir.
Naročito mu je bilo teško, kako kaže, kada bi mu dovezli ranjenu djecu.
“Koliko ih je dovedeno da ih je snajper pogodio direktno u srce… To su bila djeca od sedam do 12 godina koja su u bolnicu dovezena mrtva”, kazao je Hajir.
O svojim iskustvima, ali i o žrtvama koje je on primio i lično liječio, spašavao, svjedočio je Hajir pred Haškim tribunalom u procesu protiv Karadžića.
Prema njegovim riječima, tokom svjedočenja o djeci koja su dovožena mrtva u bolnicu “Karadžić je djelovao vrlo hladnokrvno i kao da nema veze sa tim”.
“Vrlo interesantno je bilo, da kada sam završio sa svjedočenjem, rekao je: ‘Kolega, hvala vam za sve živote koje ste spasili i od Srba i Hrvata i muslimana’.
Hajjir kaže kako su u Dobrinjskoj bolnici spašavani životi svih koji su tu dovoženi: “Mi smo imali bolnicu koja je svima pružala pomoć. Mi nismo ni sud, ni egzekutori, samo smo bili tu da spašavamo živote.”
Prisjećajući se svjedočenja pred Tribunalom, kaže da mu je Karadžić tada rekao: “Vidjet ćemo se na kafi kada izađem”.
Govoreći o očekivanjima od presude 24. marta, Hajir je naglasio da se “on (Karadžić) ne može osloboditi optužbe”.
Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske i vrhovni komandant njenih oružanih snaga, optužen je za genocid u Srebrenici počinjen 1995. i još nekoliko općina 1992. godine, progon nesrpskog stanovništva, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce. Uhapšen je 2008. godine, nakon više od decenije provedene u bjekstvu.
Suđenje mu je počelo u oktobru 2009, a Tužilaštvo je s izvođenjem dokaza počelo pola godine kasnije i ovaj proces okončalo u maju 2012. Karadžić, koji se sam brani, svoje svjedoke pozivao je od oktobra 2012. do maja prošle godine. Presudu će donijeti vijeće kojim predsjedava južnokorejski sudija O-Gon Kwon, a čiji članovi su Howard Morrison i Melville Baird.
