Znate li Roberta Savijana?
Znate ga sigurno!
Znate ga čak i vi što mislite da ga ne znate!
To je onaj što je 2006. godine napisao knjigu Gomorrah, te tako sebi nacrtao metu na čelo. Neki će reći da je sam kriv. Skoro da nema jezika na koji ova knjiga nije prevedena, a po njoj su snimljeni i film, pa i vrlo gledana istoimena TV serija.
Ali Savijanu je nakon te knjige ucijenjena glava, jer je u detalje opisao kako funkcioniše mafija sa juga Italije, a koja nadaleko pušta pipke. I prije TV serije se digla mafija, davno je Napuljska mafija obećala Savijanu metak, već dugo hoće da mu se oduže. A Napuljsku mafiju treba shvatati ozbiljno, tako da Savijana već godinama čuva policija, ne može da mrdne bez žestokog obezbeđenja.
Njegov život postao je karantin. U svakom smislu te riječi. Četrnaest punih godina Roberto Saviano živi pod zaštitom od 24 časa!
Aviokompanije strepe kad se on čekira za let. Ne ide u bioskop, na koncerte, svaki izlazak mora po nekoliko dana ranije da najavi, da se sve isprovjerava, tako da često odustane od izlaska vani. Smuči mu se. Zato naručuje sve, knjige, omiljena jela, slatkiše, baš sve mu donesu, da bi se izbjegle bezbjedonosne procedure, da ne maltretira i sebe i ljude koji ga štite. Iako je zaštićen novinar i pisac, Saviano osim što je na meti mafije, nađe se često na meti i političara.
Saviano i dalje ima šta da kaže
U konstantnom je prepucavanju sa Mateom Salvinijem, nekadašnjim ministrom unutrašnjih poslova Italije, a neki njihov odnos krste i kao “medijski rat“ lidera desnice i pisca-novinara u karantinu. Salvini i desnica prigovaraju Robertu Savijanu kako bespotrebno troši državni novac na suvišno obezbjeđenje, dok druga strana, takozvana ljevica, glorifikuje Roberta Savijana kao savremenog heroja koji je bacio rukavicu ili u ovom slučaju knjigu u lice mafiji.
Saviano nije časio časa, već je tako pritvoren pisao. Nije to izolacija koju dobrovoljno biraju pisci da bi se bolje koncentrisali i lakše pisali, njega je nešto pritislo. Nos da pomoli vani, Savijano bi bio ubijen. Šta je onda to, karantin ili zatvor? Svakako nije sloboda.
U tim uslovima nije posustala sloboda govora, te je napisao seriju Pirane, ali i scenario za ZeroZeroZero seriju koja je nedavno izašla, a već je među najgledanijima na Amazonu. Nisu ga ućutkali, opet piše o mafiji, o sprezi mafije, političara i policije. Slobodan je i u tom kućnom pritvoru jer se njegove priče daleko čuju, a Saviano i dalje ima šta da kaže!
Sad je vrijeme da se zapitamo, ako Saviano živi 14 godina u nekoj vrsti karantina, imamo li mi pravo da kukamo što smo zatvoreni dok korona virus ne prođe, ili dok mu ne nađemo lijeka?
Život nije lak, ali je lijep
Nikome nije lako trpjeti izolaciju, odreći se spoljnih blagodeti i uživanja u prirodi, ali niko nije ni rekao da će život biti lak. Nismo se rodili sa papirom gdje nam neko obećava lagodan život. Čak film sa Beninijem nosi naslov La Vita E Bella, život je lijep, ali niko nije tvrdio da je lak, samo da je lijep. Nešto se mora pregurati, nešto se mora preživjeti da bi se istinski živjelo.
Ovih dana mnogi se pozivaju na Borislava Pekića i njegovu knjigu Besnilo, koja upravo govori o virusu, o bolestima, o karantinu i zarazi.
Ali rijetko ko se sjeti da je Pekić bio zatočenik, da je bio pritvaran, da mu je oduziman pasoš, da je robijao zbog ideja o slobodi i demokratiji, da su tu korijeni njegovih tema koje je kasnije obrađivao u romanima.
Treba imati u vidu da je Milovan Đilas godinama robijao, i prije i posle rata i oslobođenja. Isprva mu je uskraćeno grijanje u zatvoru, zatim mu je uskraćen i materijal za pisanje. Zato je napisao dvije knjige na toalet papiru na kom je preveo i Miltonov Izgubljeni raj, kasnije objavljen u New Yorku 1969. godine. Danas Đilas ima čak i ulicu u Amsterdamu.
Valja pomenuti i Vlada Dapčevića za koga kažu da je više proveo na robiji nego na slobodi. Ali nikad mu duh nije slomljen, u zatvorskom intervjuu sa Ćuruvijom on ponosno kaže kako mu ne mogu ništa, da stalno čita i uči. Treba učiti od takvih ljudi, nesalomivih.
Zar baš mora toliko da se kuka?
Nego, da se vratimo u novi milenijum. Moja nekadašnja koleginica, dizajnerka iz openspacea u kom je radilo preko pedeset ljudi, svakodnevno se žalila na promaju, predstavljajući taj problem kao najveći na svijetu. Sve dok joj kolega Džoni nije ispričao detalj iz života svoje babe Ilinke Golubović, rođene sestre Vladimira Perića Valtera. Što je sve preživjela ta žena je za divljenje, jedva ostala živa u ratu, koliko je samo propatila i koliko joj je članova porodice odnio rat. Džoni kaže da se ta gospođa baba nikad nije žalila na život! Nikad!
Nikad se više nakon te priče koleginica dizajnerka nije žalila na promaju, jer je valjda shvatila minornost promaje, te da to zasigurno nije životni problem. To su samo dva odškrinuta prozora na krajevima prostorije. Ništa više.
Tako i mi, dok kukamo kako nam je teško u karantinu, dok radi Netflix, internet, grijanje, frižider, dok smo zdravi i suvi, treba da se sjetimo naprimjer Sirije za početak, da se zapitamo gdje li su sad silne izbjeglice cijelog svijeta koje tumaraju tražeći novi dom i sreću u životu. Kako li je tek njima?
Kukati se mora u karantinu, ali zar baš mora toliko da se kuka? Zar su veliki problemi kad se ne može do kafića na kafu, kod frizera i što protok interneta nije na obećanom nivou?
Ako nismo sposobni da sa sobom i svojim porodicama provedemo neko vrijeme u izolaciji, uz sve blagodeti interneta i televizije, onda nešto nije u redu ili sa nama, ili sa našim porodicama. U tom slučaju nemamo poštovanja ni za Savijana, Dapčevića, Đilasa ni Pekića.
Zato, samo lagano i bez prećeranog kukanja, jer i ovo će proći pa da se ne stidimo samih sebe kad pogledamo u retrovizor ili Facebook memories.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
