Masti pomažu u održavanju tjelesne temperature, a šećer obezbjeđuje energiju tako da je žudnja za takvom hranom čovjeku urođena, a konzumiranje namirnica te vrste aktivira nagradne centre u mozgu.
Naučnici smatraju da na veličinu čovjekove žudnje za tom hranom mogu uticati geni.
Gojaznost je prisutna obično kod svih članova porodice i iako naučnici ne znaju koliko je žudnja za hranom nasljedna, do sada su locirali više od 100 gena za koje se misli da su povezani sa tom bolešću.
Zdravstveni problemi koji muče osobe koje se loše hrane, uglavnom započinju u srednjem dobu, a oni su do tad vjerovatno već prenijeli gene na svoju djecu, kaže Rob DeSal, biolog.
Može da se desi, da ako više djece i tinejdžera dobije bolesti koje su povezane sa gojaznošću (poput srčanih oboljenja i dijabetesa tipa 2), manje njih preživjeti i samim tim će biti i manje takvih gena u društvu. Međutim iskorjenjivanje svih 100 gena je malo vjerovatno.
Evolucija je zamršen proces koji se odigrava milionima godina. Do prije 50 godina, želja za mastima i šećerom nam je pomagala da preživimo, zatim je masna hrana postala previše masna i broj gojaznih se utrostručio u posljednjih 5 decenija. Danas previše masti i šećera ubijaju ljude.
Međutim postoje osobe koje genetski imaju veliku želju za hranom i nisu debele. “Vaši geni nisu vaša sudbina,” kaže DeSal. Čovjek, na svu sreću, sam određuje svoju budućnost.
