Bio je kraj 1994. a u BiH je bjesnio rat. Sarajevo je bilo pod opsadom, a ja sam, kao i većina desetogodišnjaka, svoje djetinjstvo provodio u podrumima krijući se od pakla rata i stradanja.
Zavolio sam fudbal slušajući priče starijeg brata i njegovog društva. Sjećam se nekih detalja prijeratnih i utakmica Jugoslavije te titule prvaka Evrope Crvene Zvezde.
Ali jedna rečenica iz tog prijeratnog perioda odzvanjala mi je u glavi: „Vidi buraz, jeste Zvezda najbolja, ali za FK Sarajevo se živi“. Sjećam se bratovih školskih pernica koje su bile išarane sad već kultnim FCS.
Neko je govorio tog sunčanog dana 1994. da bi uskoro mogao završiti rat, ali mene to nije mnogo zanimalo jer sam imao osjećaj da ću do kraja života biti na relaciji podrum – stan i da nam dobro ide to preživljavanje.
Međutim, bratov školski drug, čini mi se da mu je nadimak bio Snuf, rekao je: „Raja, sutra derbi na Koševu, hoćemo k’o nekad svi skupa?“ Bio sam ushićen a brat mi je potvrdio da će FK Sarajevo i FK Željezničar odigrati utakmicu na Koševu. Utakmicu je osiguravao UNPROFOR uz „obećanje“ okupatora da neće sa okolnih sarajevskih planina ometati derbi.
Bukvalno, da neće pucati!
Ipak zapucaše.
Par mladića je krenulo pješke iz Olimpijskog naselja prema Koševu. Dva sata pješačenja, pretrčavanja, skrivanja kako bi se došlo do stadiona. Bio sam ushićen. Nisam vjerovao da ću gledati derbi. Usput su ovi stariji pričali o atmosferi na derbijima, kako se navijalo, kakvi su asovi igrali za oba tima, koji klub ima više navijača. Postavljala su se pitanja hoće li biti Hordi Zla i Manijaka? A ja, ja sam ih gledao i zamišljao scene u svojoj glavi. Ono što sam ja u tom trenutku maštao ni danas, 22 godine poslije, nije izašlo iz moje glave.
Zbog derbija sam zaboravio rat, stradanja, ranjavanja… Ljudi, idem na derbi.
Gledajući Koševo dok smo prilazili nije mi se činio kao devastiran već je bio najljepši stadion koji sam mogao zamisliti. Ulazili smo kroz tunel, jer su ulazi bili zaključani, razoreni. Mase ljudi su se kroz tunel stadiona provlačile, pa preko istočne tribine prelazili do sjeverne i dijela zapadne tribine. Bilo mi je čudno što navijači idu samo na te sektore. Onako sluđen ambijentom pitam brata što žurimo gore na zapad. „Šuti, buraz. Požuri, vidi nas snajper!!!“
I stvarno, sa okolnih brda snajper nas nije mogao držati na nišanu jer smo bili zaklonjeni tribinama sjevera i dijela zapada. Bilo je puno, svi zajedno i Bordo i Plavi. Nekoliko minuta poslije istrčali su igrači oba tima. Aplaudirao sam, vrištao, navijao.
Prvi sudijski zvižduk koji je označavao početak derbija prekinuo je pucanj!
Metak je pogodio tačno milimetar od lopte, i nastao je haos. Igrači su se razbježali, a mi smo na tribinama ostali nepomični. Nakon deset minuta tišine, igrači su se vratili na teren da igraju utakmicu. Koliko je stadion proključao, kakav je to inat bio, koliko smo bili ponosni što ni rat, ni pucanj u centar igrališta nije spriječio derbi koji ih je evo, ispostavilo se, sve nadživio.
Sarajevo je pobjedilo 4:2, a susret je završen bez snajperskih hitaca. Sjećam se da je Elvir Baljić postigao dva gola za Bordo tim.
Prvi poslijeratni duel vječitih rivala
Stao je rat, a ja sam još mjesecima prepričavao svoj odlazak na Koševo. Počelo je i fudbalsko prvenstvo, a mi smo i dalje sa velikim žarom pratili dešavanja. Dan derbija i ja sam sa komšijom Edinom bio spreman. Opet dva sata pješačenja do stadiona. Međutim, mladi i neiskusni ušli smo sa rekvizitima FK Sarajevo ni manje ni više na JUG! Bili smo šokirani, svi su nas gledali znatiželjno, a kad ispred nas Zemir Prolaz, legenda Željinog juga. „Hajde, momci, vi baš fulili.“ I mi onako sa zastavama preko terena ka sjeveru. Ne moram vam ni govoriti da se stadion smijao, a mi bili mali heroji jer je sjever to dočekao aplauzima.
Pamtim da je na tom derbiju, u kojem je Sarajevo slavilo 5:0, bilo i incidenata. Srećom bez posljedica. Kasnije sam slušao Zemira, s kojim sam i danas prijatelj kako je govorio. Ma mi to malo da se prisjetimo starih dana pa se malo zakačili. Inače, zajedno smo predeverali rat, kakva mržnja.
Nedjelja, 22 godine poslije
Za dva dana idem na olimpijski stadion Asim Ferhatović-Hase kako bih gledao 109. gradski derbi. Isti žar, isti adrenalin, isto ushićenje. Bit će Koševo puno, bit će jug i sjever u bordo i plavom, grad podijeljen, mahale obojene, komšije rezervisane za kafu do poslije tekme… Pa ću, obećavam, pogledati ono brdo odakle je neko imao namjeru da prekine derbi 1994. godine i glasno vrisnuti: „Eto, džaba ti, nisi uspio, niti će iko uspjeti spriječiti Sarajevo da živi, derbi da se igra, Manijake i Horde Zla da zaustavi. Sarajevo moraš osjetiti pa će ti biti jasna ona čuvena Abdulaha Sidrana:
Ne može se živjeti u Sarajevu,
U Sarajevu kad živiš, previše vremena potrošiš.
Dok tamo dok ovamo – prođe jutro.
Dok ovo, dok ono – ode dan.
Jeste, doduše, sve to – bude među ljudima.
I bude, uglavnom, lijepa priča. Al od priče se ne živi.
…
Život je kratak za Sarajevo.”
