Đorđe Balašević poznat je po tome da nerado daje intervjue i izjave za medije, ali zato njegovi brojni fanovi nerijetko saznaju detalje iz njegovog života upravo direktno iz njegovih usta jer na svojim nastupima često ispriča poneku anegdotu.
Kurir je tako izdvojio nekoliko trenutaka s Đoletovih koncerata u kojima je otkrio razne pikanterije iz svog života, od toga kako su ga pokušali nagovoriti da se kandidira za predsjednika Srbije do toga kako mu se zapalila kuća.
Kako su mu političari banuli u kuću u ponoć
Prije bombardiranja devedeset i neke je kod mene u ponoć banula jedna ekipa političara. Svi su bili poznati političari i društveni radnici. Ne bih spominjao imena, neki od njih nisu, nažalost, živi, a neki od njih, nažalost, još jesu. Bila je ideja da me predlože za predsjednika republike. Ja sam mislio da su pijani. Objašnjavali su mi čitavu strategiju te zamisli.
“Vidi, Albanci će izaći glasati protiv Slobe ako se ti kandidiraš. Mladi će svi glasati za tebe, Vojvodina će glasati za tebe…”
“Znate zašto, zato što znaju da se nikad ne bih kandidirao”, rekao sam im i dodao. “Neću, zaista ne. Za to trebaju i kvalifikacije…”
“Ne, ne, ne moraš ti ništa znati. Ti samo pobijediš, onda daš ostavku, a mi preuzmemo koji znamo to”, rekli su mi.
Nema više Jugoslavije
Kad smo se vraćali s Novog Zelanda, to jest, kad smo se htjeli vratiti, rekli su nam da ne možemo.
“Kako ne možemo?”
“Pa nema vas u kompjuteru. Nema vaše zemlje.”
“Kako nema naše zemlje, ja jutros razgovarao s našom zemljom.”
“Jugoslavija više ne postoji.”
A mi dok smo bili na Novom Zelandu, Jugoslavija promijenila ime u SCG. I ovi kad su ubacili podatke u računalo, bilo je ono – nema fajla.
“Ne možete izaći”, kaže ponovo službenik.
“Pa jeste li vi normalni? Ajd da nas ne pustite da uđemo, ali kako da nas ne pustite da izađemo. Što da kažem kod kuće – raspala se zemlja pa zato nisam došao.”
O dedinom psu i (ne)zgodnoj komšinici
Imao je deda psa koga je zvao Žućo. Jedini problem je bio što je pas bio crn kao telefon.
I jedan susjed ga pitao:
“Je l, komšija, kako se taj tvoj pas može zvati Žućo?”
“A kako se tvoja žena može zvati Lepa?”
O svom ocu
Ima onih smirenih ljudi, racionalnih, pod kontrolom koji iz svake situacije znaju izvući najbolje rješenje… E, vidite, moj ćale ni slučajno nije bio od tih.
On se znao zaglaviti u WC-u u vlaku kad smo išli na more. Uspio je tako pokvariti kvaku da je pandur morao dolaziti da provaljuje vrata.
Onda mu se jednom zaglavila cipela u vrata od tramvaja koji je tada išao Temerinskom ulicom pa je skakutao na jednoj nozi na opću radost stanara neparne strane Temerinske.
Jednom se za Novu godinu maskirao u crnca s onom pastom za cipele pa je dobio osip pa smo prvog siječnja osvanuli na nekom dermatološkom odjelu jer se sav osuo.
Al dobro, to su stvari koje se mogu svima dogoditi… Al nisu se nikom događale osim njemu.
Kako mu je baba zapalila kuću
Jedan dan je došla baba, ja bio na ljestvama, bušio za tiplu za karnišu.
“Dođi, treba nešto za televizor.”
“Što sad opet?”
“Sam se upalio.”
“Ne može se sam upaliti, to ste ti i Žarko nešto s daljinskim…”
“Nismo ništa. Ja sam samo sjedila i on se sam upalio.”
“Ne može se sam upaliti.”
“Jest, sam se upalio… I vrati onaj moj stari. Govorio je bolju prognozu vremena.”
” Nema to veze kakav je televizor…”
“Ovaj mi stalno govori na mađarskom.”
“To je zato što prebaciš na drugi program pa ne znaš vratiti.”
“E kod Žarka ne govori na mađarskom.”
“Govori, ali on onda prebaci na prvi program.”
“Samo ti dođi i vidjet ćeš, sam se upalio.”
“Dobro, kad si ti vidjela da se on upalio? Što je bilo, je l počela muzika, je l počeo pištati?”
“Nije.”
“Pa jel krenuo program?”
“Nije.”
“Pa kako si vidjela da se upalio?”
“Pa kad se počeo pušiti…”
E a cijela priča traje četvrt sata.
“Čekaj je l se on upalio ili zapalio?”
“Svejedno”, reče baba.
Silazim s ljestava, a kuća flambirana. Susjedi se okupili, radost, došli vatrogasci… Svi gledaju, a susjed me pita:
“Je l, Đole, je l ovo kod tebe gori?”
“Da…”
“Lijepo gori…”
“Hrastovina, j***a…”
