U parku pored mene sjedila su dva penzionera. Vidjelo se da je vrijeme djelovalo na njih. Vrijeme od kojeg nismo mogli pobjeći. Sjedeći tako, čuo sam kako je jedan od njih dvojice pričao o svojoj mladosti, to je upravo ono što volim slušati…. Priča počinje, a ja u svojim mislima već sebi stvaram film, piše “Krajina“.
Ljeto je tek došlo u naš grad, i Una već dobi svoju ljetnu zelenu boju. Volio sam taj njen miris, koji me je privlačio, i tjerao me da je još više volim. Onako iz jutra, starim stazama, od ada pa do keja, tamo oko našega Staroga grada, i tako nekoliko puta na dan. Bile su to staze moga sretnoga djetinjstva, ali i moje sadašnjosti, staze koje su ostavile neobrisiv trag u mome srcu, jednostavno volio sam ih.
Zaljubljen u šum Une, koji se jedini mogao čuti od tišine koja je vladala gradom, tu negdje na klupama, sretoh te neke zelene oči, koje su oslikavale unsku ljepotu. Pogled mi zastade na trenutak, pa ona ima oči boje Une… Njeno lice bijaše tako lijepo, a ljepotu je ukrašavala osmijehom. Prođoh pored nje praveći se da me ne zanima, a ustvari tih par trenutaka sam osjetio nešto u svome srcu, koje je kucalo kao da sam trčao, a ne hodao… I sljedećeg dana je opet sretoh, i tako dan iza dana, al isvakim danom bila je sve ljepša…
Napokon sam je i upoznao. Ne sjećam se ni ja kako, ali upoznao sam djevojku sa očima boje Une, koju sam zavolio, a da nisam ni znao o kome se radi. Dani su prolazili, a moja ljubav prema djevojci je bila sve veća, a njen osmijeh na licu, bio mi je omiljeni poklon, mada ona nije ni znala da mi ga svagodnevno poklanja. Svaku noć, u kasne akšamske sate dolazio sam tu pored Une i ispovjedao se. Njoj sam jednostavno mogao reći sve, i biti siguran da će to ostati vječita tajna. Govorio sam joj o ljubavi prema djevojci, u koju sam se zaljubio. Rekao sam joj da sam se zaljubio u njene oči koje su me posjećale na Unu, jer je i Una bila moja druga ljubav. Volio sam ih obje, mada je ljubav prema djevojci svakog dana bila sve veća.
Svakog jutra sam prolazio svojim starim stazama. Samo ovaj put, tim stazama sam prolazio iz razloga kako bih nju sreo. Ta jutra su mi bila najdraža u životu, a noću sam oči sklapao sa mislima na nju. Postala mi je sve. I jednog dana sve je nestalo. Djevojka je otišla od mene… Ali ne i od moga srca i iz mojih misli. Tamo je ostala zarobljena, i još je čuvam. Ponekad zastanem pored Une, koja me podsjeća na nju. Unom joj i pošaljem pozdrav. Možda i sada sjedi pored nje, pa neka je unski šum pozdravi od mene. Neka joj kaže koliko je volim… Često stavim svoju desnu ruku na lijevu stranu svojih prsa, i osjetim, otkucavanje. Moj životni sat otkucava. Tik-tak i tako će još dugo. A u svakom otkucaju je ona, i ostaće još dugo.
Uno moja, teci tiho i nečujno kada pored nje naiđeš. Pozdravi je od mene, i reci joj da je još uvijek volim. Reci joj, da mi je još uvijek u životu sve, i da zahvaljujući tebi još uvijek su mi u mislima njene oči. Zelene, baš poput tebe u rano ljeto, kada po suncu razigrano svjetlucaš. Reci joj, sve joj reci. Otkrij joj tajne koje sam ti pričao, svako veče u akšam, kada sam radostan ti dolazio. Ništa joj ne krij. Neka zna koliko sam je volio. Reci joj da je još uvijek volim….
Starac je ustao, i bol mu se primjetila u duši. Pogled mu je bio žalostan, kao da bi sada počeo plakati. Ali muškarci ne plaču. Samo je ustao i nastavio dalje stazom. Baš kao u priči, stazom svoje mladosti. U dalji primjetih kako starac svojom starom rukom pređe preko svojih očiju, i nestade. Život nastavlja dalje teći. Baš poput Une, koja je tog dana bila kao u njegovoj priči. Zelena, i na svjetlosti razigrana.
