Sa štapom u ruci i bijelom kapicom na glavi dedo Jusuf Gušter u 11:30 sati svakog petka zaključava vrata kuće u kojoj živi sam i iz svojih Guštera kreće u Hasanoviće kako bi klanjao džumu namaz. Dedo Jusuf pješači skoro 4 kilometra ali to mu nikada nije bilo prepreka. Ne bi bio, miran priča nam dobri dedo, da petak ostane kod kuće. Bez obzira što bi klanjao podne namaz kod kuće, to ne bi bilo isto.
“Muslimanu je obaveza klanjat džumu namaz. I meni je poseban osjećaj kada dođem u džamiju i vidim svoje komšije poredane u safove. Ne viđamo se drugi dan, ovo je jedinstvena prilika. Malo popričamo pa svako svojoj kući. Drugačije se čovjek osjeća kad u džematu klanja, pa i malo s kim progovori a ponekad u komšiluku popije i kahvu.“- kaže dedo Jusuf za NEON Televiziju.
Jusuf Gušter ima 85 godina, jedan sin i žena su mu umrli a drugi sin je u Americi. Od svoje 10 godine ide u džamiju. Kao i ostali stanovnici Cerske svoje ognjište je morao napustiti zbog ratnih dešavanja. Međutim ljubav prema rodnom mjestu i zemlji na kojoj je odrastao i napravio prve korake uzrokovala je da bude među prvim povratnicima koji su se 2002.godine vratili u pomenuto naselje. Od tada je duša mirija kaže dedo.
“Možda bi mi u drugim mjestima džamija bila puno bliže, ali opet ja volim što sam na svom. Nije meni teško ići pješke. Allah da snagu. Na vrijeme krenem da ne zakasnim, a iz džamije kad god da se vratim. A ponekad mi neko i stane da sjedem.“-kaže naš sagovornik.
Sa magistralnog puta Vlasenica – Zvornik, negdje između Nove Kasabe i Konjević Polja, odvaja se rukavac koji vodi do brojnih mahala, a koje skupa čine selo Cersku. Do agresije na Bosnu i Hercegovinu ovdje je živjelo 6.500 stanovnika, a 1992. godine Cerska je bila jedino mjesto u opštini Vlasenica koje bilo pod kontrolom hrabrih pripadnika Armije RBiH.
Cerska je pala početkom marta 1993., a 1995., nakon pada Srebrenice, u okolini ovog mjesta su počinjeni brojni zločini nad Bošnjacima koji su se pokušavali probiti prema Tuzli, tada najvećoj slobodnoj teritoriji. Prije rata Cerska je u cjelosti pripadala Vlasenici, da bi u postdejtonskom vremenu jedan njen dio pripao novoformiranoj opštini Milići.
Kada je u pitanju period agresije na BiH, Cerska je odolijevala skoro punih 12 mjeseci stalnim napadima takozvane Vojske RS-a i raznih paravojnih formacija. Cerani su, potpuno okruženi i odsječeni, uspjeli zaustaviti tri ofanzive, da bi tek nakon četvrte ofanzive, koja je trajala skoro dva mjeseca, Cerska pala.
U Cerskoj je otvoreno spomen-obilježje te šehidska česma u znak sjećanja na više od 850 Bošnjaka koji su ubijeni na području Cerske, te na one Cerane koji su stradali kasnije, većinom u genocidu u Srebrenici ili braneći druge dijelove Bosne i Hercegovine.
