“Nismo pronašli sve kosti, uspjeli smo skupiti skoro pola, ali odlučili smo ga ukopati kako bi konačno i on i ja pronašli svoj mir”, rekao je u razgovoru za naš portal Senadov brat Suad.
Svog brata je posljednji put živog vidio u julu 1995. godine na Kameničkom brdu. Sa Senadom je bio i njihov otac Ramo kojem se tada, također, izgubio svaki trag.
“Sjećam se tog dana. Bila je to zasjeda, počeli su pucati sa svih strana. Više ih nikad nisam vidio niti sam čuo šta o njima. Oca sam pronašao odmah nakon rata i ukopao, a Senada smo godinama tražili. Ako čovjek može reći da je sretan zbog toga što pronađe kosti najbližeg, onda sam sretan”, kazao je Suad.
Posmrtni ostaci Senada, koji je imao samo 14 godina kada je ubijen 1995. godine u Srebrenici, pronađeni su u četiri različite masovne grobnice koje su međusobno udaljene nekoliko desetina kilometara. Posmrtni ostaci ekshumirani su 2000. iz primarne masovne grobnice Glogova na području Bratunca, 1998. iz sekundarne masovne grobnice Zeleni Jadar, 2005. iz sekundarne masovne grobnice Budak i 2007. godine iz sekundarne masovne grobnice Zeleni Jadar na području Srebrenice. Brat ga identificirao 2013. godine.
Suad, Senad i njihov otac Ramo krenuli su na Marša smrti kako bi se spasili od pripadnika Vojske Republike Srpske koji su zauzeli Srebrenicu. U koloni je bilo više od 12.000 muškaraca. Namjeravali su se probiti preko nepristupačnih brdsko-planinskih terena, ka Tuzli i Kladnju, do teritorija koje su bile pod kontrolom ARBiH. Dan nakon što je pala Srebrenica, 12. jula, oko 00.30 sati, kolona ljudi krenula je iz sela Šušnjari u pravcu slobodnih teritorija, prema Tuzli i Kladnju, putem dugim preko 100 kilometara.
Predvođeni su grupom vojnika iz redovnog sastava 28. divizije ARBiH, čiji je zadatak bio napraviti koridor kojim će se ostatak kolone, uglavnom civili, kretati do teritorije pod kontrolom 2. korpusa ARBiH. Upravo ta, najjača grupa nepregledne kolone ljudi, za oko šest sati je prešla blizu 25 kilometara, te stigla u rejon Konjević Polja. Osim sporadične pucnjave i granatiranja, VRS nije se odlučivala na napad ovog dijela kolone. Jedan od razloga je i nepristupačnost terena.
No, oni koji su ostali iza, nisu imali takvu sreću. Kako su svjedoci navodili u Haškom tribunalu, Ratko Mladić je naredio da se kolona ne smije propustiti. Pripadnici VRS brzo su napravili zamku i okupirali muškarce koji se nisu uspjeli probiti do slobodne teritorije. Čekali su ih kod Milića i Bratunca. Tada su otvorili vatru svim raspoloživim sredstvima. Do kraja dana ubijen je veliki broj ljudi, a više od 6.000 ih je zarobljeno. Egzekucija je izvršena u skladištu Osnovne organizacije kooperanata “Kravica” .
Senad Beganović je, poput mnogih drugih na Maršu smrti, bio nevini dječak koji je samo želio doći do slobodne teritorije kako bi sa svojim bratom Suadom i majkom nastavio svoje djetinjstvo. Krvnička ruka to mu nije dozvolila. Njegovi snovi ostali su nedosanjani, njegove želje neispunjene, a njegovi majka i brat nisu dočekali da ga vide kako odrasta i postaje zreo i uspješan čovjek.
I kao što je Izet Sarajlić kazao u svojoj pjesmi “Rođeni 23. streljani 42.” ne sluteći da bi se takva tragedija mogla ponoviti pet desetljeća kasnije : “Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi. Sad bi bili očevi. Sad ih više nema.”
Senad će svoj smiraj uz još 173 žrtve pronaći u petak, 11. jula, u 11:00 sati kada će leći pored svoga oca Rame, a njegov preživjeli brat će proučiti Fatihu za njegovu dušu.
