Keno je imao 15 godina kada je prvi put uzeo oružje u svoje ruke – jer je rat zakucao na vrata njegovog doma u Sarajevu.
„Majka me je probudila i rekla da bježimo jer su borbe stigle do naše kuće“ rekao je, sjećajući se svog prvog dana u ulozi dječaka vojnika.
„Dok sam se oblačio, borbe su počele ispred naše zgrade. Jedan komšija je ranjen. Nosio je pušku na svom ramenu. Njega su odveli, a ja sam uzeo pušku. I tako je počelo.“
Keno je postao volonter u Bosanskoj vojsci u aprilu 1992. godine. I dalje plače kada se sjeti kako je izgubio svog najboljeg druga na ratištu.
„Toliko mi je teško da pričam o svemu tome sada, ali ipak ne mogu da kažem da žalim za tim što sam uradio. Osjećao sam da činim pravu stvar. Bio sam pored ljudi koje volim, imao sam osjećaj da štitim svoju majku, sestru, i to je jedino bilo važno,“ rekao je.
Kada je došao kraj njegovom volontiranju, kaže da se osjećao „izuzetno umorno“.
„Kada sam napunio 18, imao sam osjećaj da imam najmanje 36 godina“, rekao je.
Rat u Bosni se nije vodio samo na ratištu nego i u gradovima i na selima, gdje su se mnogi ljudi priključili naoružanim snagama u pokušaju da zaštite svoje familije i domove – neki od njih isuviše mladi da bi bili primljeni u regularnu vojsku.
Među njima je bio i Nenad, koji dolazi iz sela blizu grada Trebinje, koji se nalazi na jugu BiH, koji se priključio vojsci Bosanskih Srba 1992. godine. Imao je 16 godina, i u to vrijeme, njegovo selo je bilo puno ljudi u uniformama, sjeća se on.
„Tada sam bio opsednut filmovima kao što je „Rambo“ maštajući da jednog dana postanem kao on. Priključio sam se vojsci da se pravim važan sa oružjem i u uniformi, pretvarajući se da sam Rambo. Nažalost, moj život nije bio ni nalik onome što sam viđao u filmovima“, rekao je.
Tokom narednih tri i po godine, Nenad je postao „pravi vojnik“, postajući pripadnik specijalne jedinice srpskih snaga i jedan od tjelohranitelja komandanta te vojske, Ratka Mladića, koji je sada optužen za ratne zločine.
„Borio sam se širom zemlje. Želio sam prestati, ali nije postojao način da se izvučem posle stvari koje sam uradio i video. Znate za sve te priče o ratnim zločinima – e, pa, ja sam ih video svojim očima“, rekao je on.
„Stidim se toga, ali ne mogu uraditi ništa da promjenim prošlost koja me sada progoni“.
Nenad je napustio Bosnu i Hercegovinu odmah nakon rata i nikada se nije vratio. Intervju za BIRN, dao je u Srbiji.
„Vraćanje u Bosnu je za mene kao vraćanje u rat. Čak i ovdje gdje danas živim, borim se sa svojom prošlošću. U Bosni bi bilo još gore. Da budem iskren, volio bih da me jednog dana optuže za ratne zločine, ali čini mi se kao da me niko ne traži, a nemam dovoljno hrabrosti da se sam predam“, rekao je on.
Nenad, kao i većina tinejdžera koji su učestvovali u borbama, pati od posttraumatskog stresnog poremećaja. Kaže da ima problema sa depresijom, noćnim morama, manjkom koncentracije i dodaje da nema povjerenja u ljude, a nekada mu je teško da kontroliše i svoje postupke i emocije. Ipak, nikada nije tražio psihološku pomoć i kaže da mu nije poznato da li ima neka prava ili beneficije kao ratni veteran.
Posttraumatski stres
Federalno ministarstvo za boračka pitanja procjenjuje da je oko dvije hiljade djece učestvovalo u borbama tokom rata od 1992. do 1995. godine, ali niko ne zna tačan broj.
„Mi nemamo podatke o tome koliko ih je, koji su njihovi problemi i potrebe“, kaže Federalni ministar za boračka pitanja, Zukan Helez.
Izvori Ujedinjenih Nacija iz 2001. godine procjenjuju da bi broj mogao biti između tri i četiri hiljade, dok drugi smatraju da bi mogao biti i mnogo veći.
Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra u Sarajevu, tokom rata je ubijeno ukupno 661 vojnika između 10 i 18 godina. Većina onih koji su preživjeli, pate od posttraumatskog stresnog poremećaja, tvrdi Helez.
Međunarodne konvencije i ugovori o zaštiti djece zabranjuju učešće maloljetnika u borbenim aktivnostima. Bosna i Hercegovina je potpisnica konvencija kojim se obvezuje da će dati djeci vojnicima poseban status i osigurati im brigu, ali to do sada nije učinjeno.
Ustvari, država se aktivno borila protiv nastojanja djece vojnika da dobiju veća prava.
Sanel Kruščica pristupio je Armiji Republike BiH kada je imao 16 godina, nakon što je napustio jugoslovensku srednju vojnu školu, koju je pohađao u to vrijeme.
„Napustio sam školu u petak, nadao sam se da šta god će se desiti, doći će nekada kasnije. Međutim, rat je počeo u ponedjeljak i odmah sam ušao u uniformu“, prisjetio se 22 godine kasnije.
Nekoliko dana kasnije, našao se na prvom borbenoj liniji, gdje je ostao do kraja rata, a kada je rat završen, ostao je bez završene srednje škole i mogućnosti.
„Danas imam skoro 40 godina i jedine dvije stvari koje znam jesu kako se ratuje i vozi auto. Nijedno od toga mi ne omogućuje da nađem posao“, rekao je on.
Prije par mjeseci, Sanel je pristupio u Udruženje bivših maloljetnih boraca Kantona Sarajeva, koje ima oko 200 članova. Tada je saznao da kao bivši borac, ima pravo na besplatno zdravstveno osiguranje i druge beneficije za koje ranije nije znao.
Poseban slučaj?
Međutim, vlasti u BiH su odbili nastojanja ovog udruženja da osiguraju poseban pravni status za maloljetne borce.
„Oni traže da ih tretiramo drugačije od drugih veterana, traže poseban status i prava jer su bili maloljetni borci. Međutim, većina njih su bili volonteri i, u nekim slučajevima, njihovi roditelji su potpisali saglasnost da njihova maloljetna djeca pristupe vojsci. Država u tom slučaju nije odgovorna“, kazala je predstavnica Državnog ministarstva za ljudska prava Saliha Đuderija.
Zahtjev ovog udruženja za pomoć je odbio i sarajevski ured UN-ove organizacije za zaštitu dece UNICEF, jer bivši vojnici više nisu maloljetni. Lokalne vlasti takođe se klone ovog problema, kako ne bi postavile opasan presedan.
Sanel tvrdi da su se maloljetnici tokom rata prijavljivali da idu na ratišta na koja niko drugi nije želio.
„Djeca ne razmišljaju o posljedicama. Ali djeca se takođe i bore bez ciljeva. Danas shvatam da smo se borili za nečije druge ideje i ciljeve, a kad je rat završen, dobili smo ništa, a oni su dobili sve“, rekao je on.
Sanel kaže da se „jako ponosi tim periodom života“. Međutim, on takođe osuđuje ratno političko vodstvo što je koristilo djecu za svoje ciljeve: „Ono što želim reći svim tim političarima koji su nam dozvolili da se borimo je ‘Gospodo, trebali ste nas da se borimo za vaše ciljeve. Imao sam 16 godina. Nisam imao svoje ciljeve’“.
Na početku rata, kako kaže Sanel, osjećao se kao da je u starom filmu o jugoslovenskim partizanima. „Ali kada izgubiš prvog prijatelja, nakon što nosiš ko zna koliko mrtvih i ranjenih tijela, nakon što vidiš lice rata, teško si oštećen do kraja života“.
I Sanel i Keno smatraju da je došlo vrijeme da vlasti učine više za maloljetnike koji su se borili u ratu 90-tih.
„Siguran sam da se danas isto oseća neko ko je mojih godina, a bio je vojnik za suprotnu stranu“, kaže Keno.
Ali borba za njihova prava biće teža nego što su mogli i pretpostaviti.
„Ovaj rat koji vodimo danas je mnogo teži od pravog rata“, on zaključuje.
