„Moramo prositi da bi imali šta da jedemo, da nas ne bi tukli.“
Tako svoj život opisuje jedno dijete koje ispružene ruke prati prolaznike na ulici jednog bosanskohercegovačkog grada. To nije slučaj samo ovog djeteta, već velikog broja druge djece u cijeloj regiji.
Mnogima su oni simpatični, dok sjede na trotoaru, možda razvlače staru, dječju harmoniku i pjevaju na sav glas. Ili pak, idu od stola do stola u ljetnim baštama, kafićima, mole: “Daj čiko 20 feningi”, dok ih konobar ili neko drugi ne otjera.
Neki se odluče da im ponešto i udjele, no često su u dilemi.
„Šta ću“, kaže jedna Sarajka i nastavlja:
„Znam da ta marka ili koliko već ko da, ne ostaje tom djetetu, al’ sve se nadam da će možda uspjeti, krišom, pojesti nešto, dok svom gazdi ne preda ‘pazar’. Tuga je to velika, a čovjek ne može bit’ pametan. Ako mu daš – znaš da si dao drugom, a ako ne daš – Boga te strah i sve misliš ‘Ma možda i jest njemu’.“
Kako navode iz tuzlanskog udruženja „Zemlja djece u BiH“, život „djece ulice“ je život nevidljive djece jer mnoga od njih pravno ne postoje, jer nikada nisu upisana u matičnu knjigu rođenih. Ovo udruženje već 20 godina pruža podršku ovoj kategoriji djece.
„Ovo su djeca koju gotovo niko na ulici više ne doživljava kao djecu koja su žrtve eksploatacije, nasilja ili socijalnih prilika u kojima se zadesila njihova porodica“, navodi koordinatorica Dnevnog centra ovog udruženja Melisa Grebović.
Hiljade korisnika centara
Ona kaže kako je udruženje iz Tuzle osnovano 1995. godine sa ciljem upozoravanja društva na patnju djece i pružanja organiziranje pomoći djeci u nevolji, neovisno od njihove rasne, etničke, socijalne ili bilo koje druge pripadnosti.
U sklopu Udruženja djeluje Dnevni centar za djecu ulice i djecu koja su u riziku da to postanu, kao i Tuzlanski tinejdžerski centar Telex koji pruža mladima mogućnost edukacije na raznim poljima poput kurseva stranih jezika, škole plesa, gitare, afričkih bubnjeva, informatike…
„Cilj nam je poboljšati psihosocijalno stanje djece i mladih, uključujući i ‘djecu ulice’ svih uzrasta, kojima posvećujemo posebnu pažnju“, dodaje Grebović.
„Kada smo uvidjeli problem prošnje na ulicama, izlaganje djece zlostavljanju i zanemarivanju i mnoge druge probleme, osjetili smo obavezu da počnemo djelovati sa ciljem prevencije i pomoći djeci, ali i roditeljima. ‘Djeca ulice’ u Dnevnom centru prave sigurne korake ka integraciji, usvajajući osnovne higijenske navike, kvalitetnu komunikaciju i manire lijepog ponašanja, učeći osnove iz obrazovnog programa.“
Aida Bekić, Menadžerica programa za zaštitu djece u udruženju Save The Children, ističe da je, prema podacima Regionalne mreže za djecu uključenu u život i/ili rad na ulici, 14 dnevnih centara i svratišta iz regije su u 2014. godini pružili usluge oko 2.750 djece u BiH, Srbiji, Makedoniji i Albaniji.
„Imajući u vidu da nisu pokriveni svi gradovi u ovim državama, možemo pretpostaviti da je brojka mnogo veća. Postoje mnogi problemi vezani prvenstveno za pitanja socijalne isključenosti ove populacije. Tu govorimo o nedostatku rodnih listova, pristupu sistemima socijalne i zdravstvene zaštite, obrazovanju i zapošljavanju, nedovoljnoj prepoznatosti ove populacije u zakonima o socijalnoj zaštiti, te preblagoj kaznenoj politici prema eksploatatorima“, navodi Bekić.
„Također, problem predstavlja i nedostatak sistema podrške porodicama uključenim u prosjačenje koji bi se paralelno odvijali sa strožom politikom kažnjavanja, te iznivelirali potencijalni problem da se svim roditeljima čija djeca prose oduzmu djeca što bi bilo apsurdno.“
Predrasude prema romskoj djeci
Iz Save The Children ističu i postojeće stereotipe i predrasude prema romskoj populaciji kojima se problem prosjačenja i dječjih brakova pripisuju tradiciji, a ne dugogodišnjoj socijalnoj isključenosti i ekstremnom siromaštvu.
U tuzlanskom Centru, svakodnevno usluge centra koristi 20-25 djece-korisnika, a na godišnjem nivou ta cifra premašuje 300, kako u samom Centru, tako i na terenskim lokacijama.
„Pruženo je, u prosjeku, 1.500 različitih vrsta usluga u toku jedne godine, poput pružanja jednokratne materijalne pomoći, administrativno-pravne pomoći, savjetodavnih sesija sa djecom i roditeljima, baznog opismenjavanja, uključivanja u redovan školski sistem, sistem socijalne i zdravstvene zaštite“, kazala je Grebović.
Rad dnevnog centra u Tuzli finansijski i stručno je podržan od organizacije Save the Children još od 2008. pa do danas. Ova organizacija zaslužna je i za repliciranje i unaprjeđenje ovog modela po čitavoj BiH u kojoj postoji devet dnevnih centara za djecu uključenu u život i/ili rad na ulici.
Nemarnost relevantnih ustanova, odgovornih za pružanje pomoći djeci, slaba socijalna osjetljivost osoba koje rade u institucijama socijalne zaštite, neusklađenost zakona su svakodnevni problemi sa kojima se susrećemo u svom radu – samo su neki od problema sa kojim se susreću kako tuzlanski, tako i drugi centri za pomoć ovoj kategoriji djece širom regije.
„Model dnevnih centara je svakako odličan, ali mora biti podržan od sistema socijalne zaštite od čega sami sistemi imaju višestruke koristi, ali sam dnevni centar ne rješava sve probleme. Paralelno s tim trebaju postojati i usluge prihvatnih stanica, porodičnih savjetovališta kao i drugi programi jačanja porodica i prevazilaženja siromaštva. Mora postojati odlučan, koordiniran i ujednačen sistem odgovora na problem prosjačenja koji bi onemogućivao ove prakse na području cijele regije. Jedino tako možemo stati u kraj ovom fenomenu“, rekla je Bekić.
Svijetli primjeri
Udruženje „Zemlja djece u BiH“ je svojim radom uspjelo promijeniti i zakon i sada svako dijete u BiH ima pravo na zdravstvenu zaštitu, bez obzira na status roditelja koji je često presudan.
Jedno od prava koje je često ovoj djeci uskraćeno je pravo na školovanje. Bahrudina, jedna od korisnica tuzlanskog centra je to osjetila na vlastitoj koži, pošto dolazi iz romske porodice koja je živjela ispod granice siromaštva. Sada ona pomaže takvoj djeci kao uposlenica navedenog udruženja.
Bahrudina nije imala sredstva za školovanje, pa je uvrštena među djevojčice heroje u okviru Projekta Malala Yousafzai, u okviru kojeg su djevojčice iz različitih dijelova svijeta koje su, uprkos nemogućim okolnostima, ipak ostale u školi.
„Ljudi, na neki način, vrše diskriminaciju na tebe, a da i ne znaju da to rade, pa čak i djeca. Jednostavno nisu svjesni da rade nešto zbog čega se druga osoba loše osjeća. To ako ja imam tamnu boju kože ne znači da sam loša osoba“, kaže Bahrudina koja je završila srednju stručnu školu i stekla zvanje kuharice.
U svakodnevnom radu s djecom najviše joj pomaže to što je i sama bila korisnica centra četiri godine, ali i činjenica da je diskriminaciju osjetila na vlastitoj koži. O njoj sada ovisi cijela porodica. Jedina je zaposlena, pa su 12-ogodišnja sestra i mama, zbog bolesti nesposobna za rad, njezina briga.
Devet razreda za četiri godine
Almir je, poput Bahrudine, u centar došao potražiti pomoć, a njegov izlaz iz začaranog kruga neimaštine bila je – gitara.
Do svoje 11. godine, Almir, u okvirima države, nije postojao. Nije mogao ostvariti ni jedno pravo, kao ni upisati školu. Roditelji mu imaju problem s alkoholom, k tome su i nezaposleni. U jedanaestoj je godini upisao tek prvi razred. U Dnevnom centru je učio i polagao ispite – i na kraju stigao svoju generaciju. Želja mu je upisati muzičku akademiju jer gitara mu je bila najveća motivacija da u četiri godine savlada gradivo devet razreda osnovne škole.
Nehrudin je rođen 1994. godine. Ranije je prosjačio ispred sportskog centra.
Dolazi iz siromašne porodice koja je, kada je krenuo u školu, pristala da svaki dan dolazi u centar učiti. Zahvaljujući toj odluci, on je danas srednjoškolac i aktivni sportaš, a želja mu je nakon završene srednje škole upisati vojnu ili policijsku akademiju. Odličan je u matematici, pa volontira u centru. Pomaže onima koji su u situaciji u kakvoj je on bio prije 14 godina.
„Priče ove djece ipak neko čuje i uvažava. Bahrudina, Almir i Nehrudin su uz pruženu priliku, postigli uspjeh, onaj koji bi trebao biti moguć svima i glasno o tome govore. Zato su oni djeca heroji“, ističe Grebović.
