Tako je bilo jutros. Dvojica mladih Sarajlija, od kojih je jedan rođen na samom početku troipogodišnjeg rata u BiH, ispisali su naslovnice australskih, holandskih, britanskih, ali i drugih svjetskih sportskih medija. Bh. teniseri Damir Džumhur (23) i Mirza Bašić (24) rano jutros po našem vremenu ostvarili su rezultat zaista vrijedan pažnje: obojica su obezbijedili plasman u drugo kolo prvog Grand Slama sezone – Australian Opena. Savladali su protivnike iz zemalja koje predstavljaju teniske velesile. Džumhur je bio bolji od Kylea Edmunda, 20-godišnje britanske zvijezde u usponu. Priznat ćete, nije mala stvar sa 20 godina biti u Top 100, tačnije na 88. mjestu ATP liste.
Džumhurov kolega iz Davis Cup reprezentacije, Mirza Bašić, imao je mnogo težeg protivnika, jer mu je s druge strane mreže stajao iskusni Holanđanin Robin Haase, koji je pobjeđivao neka zvučna imena svjetskog tenisa poput Tomasa Berdycha, Stana Wawrinke, Richarda Gasqueta, Nikolaya Davydenka, Jo-Wilfrieda Tsonge… No, Bašić nije imao milosti te ga je “pregazio” u tri lagana seta. Nakon meča, holandski mediji prenijeli su reakciju Haasea, koji je imao samo riječi hvale na račun 24-godišnjeg Sarajlije.
Zašto bismo se trebali diviti uspjesima Džumhura i Bašića? Pa, prije svega zbog činjenice da su imali teško djetinjstvo, zbog ratnih dešavanja sa početka 90-ih godina prošlog stoljeća. U njihovim godinama u normalnim zemljama djeca nisu morala razmišljati o tome kako da pobjegnu od granata u opkoljenom Sarajevu, kako da sačuvaju živu glavu ili da li će sutradan imati šta da jedu, već su se od malih nogu u potpunosti mogli posvetiti onome što zaista vole. U ovom slučaju – tenisu.
Uporedimo li uslove u kojima su u svom “teniskom djetinjstvu” trenirali Edmund i Haase, i Džumhur i Bašić, onda su pobjede teniskih “Zmajeva” još značajnije i veće.
Treba naglasiti i činjenicu da je na Džumhura svo tenisko znanje prenio njegov otac Nerfid, pa su mu mnogi spočitavali kako u karijeri nikada neće ostvariti neke značajnije rezultate dok ne unajmi neko zvučno trenersko ime.
Naravno, u svijetu je rijetkost da država pomaže tenisere, jer je to individualni sport, ali u BiH se, generalno gledajući, za sport izdvajaju mizerna finansijska sredstva.
Ako za primjer uzmemo susjednu Hrvatsku, vidjet ćemo koliko se u toj zemlji pridaje pažnja sportu, kao i da njihovi sportisti nakon svakog velikog rezultata na određeni način budu nagrađeni.
Kad smo već kod Hrvatske, mora se priznati da se radi o svjetskoj teniskoj velesili. Ali, prisjetimo se da su neka od njihovih najpoznatijih teniskih imena rođena u našoj zemlji, koju su napustili upravo zbog njenog lošeg odnosa prema sportu. Jedan od najboljih hrvatskih tenisera Ivan Ljubičić rođeni je Banjalučanin. Ivan Dodig, kojem je za rukom uspjelo da savlada jednog Rafaela Nadala, te Marin Čilić – obojica su rođeni u Međugorju. Nije li logično kako bi i BiH, da su ova trojica vrsnih znalaca “bijelog sporta” ostali da igraju pod našom zastavom, bila strah i trepet u teniskom svijetu.
Ostaje nam žal da vlasti u našoj državi i dalje ne uviđaju kako je BiH riznica mladih i perspektivnih talenata koji će, ukoliko im se adekvatno ne pomogne i ne izađe u susret, ili propasti ili “trbuhom za kruhom” otići negdje gdje mogu očekivati bolje sutra.
Kažu da se svjetlo nalazi na kraju svakog tunela, a nadajmo se da naša sijalica ipak nije pregorjela…
