Danas se postavlja kamen temeljac umanjene i ‘mlađe sestre’ grandiozne Ferhadije; obje su džamije uništene istog dana.
Iako nisu bile na borbenim linijama, sve banjalučke džamije uništene su tokom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini. Nakon nešto manje od dvije i po decenije obnovljene su sve izuzev jedne, čija ponovna izgradnja počinje danas.
Riječ je o Arnaudiji, umanjenoj verziji grandiozne Ferhadije, uništenoj 7. maja 1993, istog dana kad je nestala i njena “starija sestra”, džamija Ferhat-paše Sokolovića.
Osman-ef. Kozlić, banjalučki muftija, u razgovoru za Al Jazeeru kaže da je sve spremno, od papirologije do izvođača radova, da nakon današnje svečanosti polaganja kamena temeljca počne obnova Arnaudije, koja bi trebala trajati približno 900 dana.
“Arnaudija je jedina džamija koja nema ni temelja od onih džamija u Banjoj Luci koje su porušene. Na nivou cijele Bosne i Hercegovine zaokružujemo ciklus obnove vjerskih objekata od posebnog značaja. Arnaudija je 16 godina mlađa od Ferhadije, datira iz 1595. godine, a sagradio ju je Hasan Defterdar, tadašnji ministar finansija Ferhat-paše Sokolovića. To je veoma lijep objekat, koji će biti važan ne samo u vjerskom smislu nego i u smislu kulturno-historijskog značaja”, ističe Kozlić.
Podsjećajući se na grozne scene napada iz 2001. godine, kada je trebala početi obnova Ferhadije i kada su gosti polaganja kamena temeljca bili napadnuti, Kozlić kaže kako “vrijeme čini svoje” i da sada nema takve napetosti.
“Drukčije se sad gleda na stvari, ljudi smatraju kako je to normalno, prirodno, da se džamija Banjoj Luci vrati. To je važno ne samo za džematlije, kojih, nažalost, nema puno, to je važno i za sve građane Banje Luke. Uvjeren sam da će turisti i Arnaudiju obilaziti kao Ferhadiju ili Hram svete trojice”, dodaje naš sagovornik.
Neko ružno vrijeme…
Banjalučanka Dijana govori kako je prije rata često prolazila pored Arnaudije i kako, kao dijete, nije shvatala značaj same građevine.
“Kako smo živjeli nedaleko, prolazili smo svaki dan pored Arnaudije. Idući dječjim korakom – dugom ulicom, sjećam se da se džamija vidjela i izdaleka… Mistika građevine u koju idu samo neki ljudi, ali mi ne, u dječjoj glavi stvarala je niz slika, šta se to tamo dešava, zašto mi ne idemo tamo…”, ističe ona.
Dodaje kako se sjeća kamenog zidića s jedne strane i zelene ograde te kako su pored nje nekad bila naslonjeni starinski bicikli. Majka joj je govorila kako su se na tom zidiću pisale zadaće i sastajala djeca iz tri naselja i niz kaldrmu, put škole.
“Sjećam se i tog dana kad je srušena. Išla sam do poliklinike, opet onom dugom ulicom, samo se ne sjećam sunca. Sjećam se nekog ružnog vremena, nekog tmurnog dana, sa posebnim tamnim oblacima… Tiho, mirno, tu i tamo neki prolaznik osvrne se i slegne ramenima. Onda sam vidjela da su na zgradama u Ulici Ante Jakića stakla polupana… Tek kasnije tog dana neko reče da je srušena džamija. To je to, dvije riječi – srušena džamija.”
“Meni lično nije bilo drago da bilo ko ruši moj grad, nebitno bila to crkva, džamija ili nečija kuća. Neki novi stanovnici ovog grada smatraju da nema potrebe da se gradi toliko džamija jer nema ko u njih da ide, ali se svi slažu u jednom – nikom ne smeta. Naiđoh tako na još jedan zanimljiv komentar, da li je to i činjenica – ne znam, ali kažu da mladi muslimani nisu išli u džamiju, kao ni žene, samo stariji muškarci. Jedna starija žena mi kaže da njoj, i nakon toliko godina, još stane knedla u grlu kad se spomene rušenje Arnaudije.”
Dijana još kaže kako je žalosno što je “ovaj prljavi i pogani rat napravio toliko zla u cijeloj Bosni i Hercegovini, podjele među ljudima, rušenje spomenika, vjerskih objekata, mržnju, raseljavanje…”
“Valjda će, ako ništa drugo, ostati kao nauk mlađim generacijama kako ne treba da se radi”, poručuje ona.
Posljednji imam
Alija-ef. Halilović bio je posljednji imam Arnaudije. Govori kako te noći kad je uništena ova džamija nije bio u Banjoj Luci nego je putovao za Zagreb kako bi predvodio konvoj za pribavljanje hrane.
Na našu molbu da se prisjeti tih dana govori kako je to vrijeme, “čitavo ljeto 1992. i proljeće 1993. godine, bilo morbidno”.
“Tada su se rušile džamije, bilo je to strašno. Bili smo izloženi torturama, prijetnjama, neke kolege su počele napuštati grad. Tadašnji banjalučki muftija, rahmetli Ibrahim-ef. Halilović, na jednoj sjednici dao nam je odriješene ruke da možemo raditi ono šta mislimo da je najbolje za sigurnost. Već 1992. godine ljudi su pijani upadali u Arnaudiju, s raznim četničkim parolama, za vrijeme namaza su nas ometali, prijetili”, ističe i dodaje kako je sve nesigurno, tužno…
“Bio sam zadužen da pratim konvoj Merhameta za Zagreb i na tom jednom putovanju zadesila me vijest da mi je džamija porušena, zajedno s Ferhadijom. To je bilo užasno, nešto nepojmljivo i drago mi je što čujem da će se obnoviti, jer lično nisam vjerovao da će se ikada te džamije obnoviti.”
Halilović nastavlja kako obnovljene džamije “garantiraju da ćemo opet doći” u Banju Luku.
“Mislim da nam Allah dž. š. šalje poruku da se tamo trebamo vratiti. Uvjeren da ćemo se vratiti u Banju Luku; ako ne ja, onda moja djeca i unuci. Mislim da ćemo opet živjeti, ljudi svih vjera, sretno kao i prije rata.”
Kad se već govori o znakovitim dešavanjima povezanim sa banjalučkim džamijama, prisjetio se jedne situacije od prije rata.
“U džematu smo imali puno tevhida i mevluda po stanovima. Nisam pojma imao šta će se desiti, ali sam im govorio: ‘Ne idete u džamije, a džamije su napravljene da se u njih ide. Allah dž. š. će učiniti da one, ako vama ne trebaju, nestanu isto kao što je On dao da se desi diljem čitavog svijeta gdje su bili muslimani i nestajali, pa je bilo džamija, pa ih je nestalo.’ Govorio sam da će možda doći vrijeme da neće biti džamija u Banjoj Luci. Nije prošlo 10 godina – nijedne džamije u Banjoj Luci nije bilo… Sada prave ljudi džamije; znači, trebaju. Nadam se da ćemo se svi vratiti…”
Odlazak mladih
Svi naši sagovornici govore kako je teška situacija u Banjoj Luci, naročito kad je riječ o zapošljavanju mladih, bilo da je riječ o povratnicima ili onima koji su cijelo vrijeme bili tu.
U gradu na Vrbasu mali je broj Bošnjaka, kaže Kozlić i dodaje da možda ni polovina od 7.500 njih popisanih na posljednjem popisu ne stanuje ovdje.
“Nažalost, ne možemo se pohvaliti odnosom prema povratnicima. Ne bih da upirem prstom u glavni grad, no zapustili smo brigu o povratnicima, o Bošnjacima koji ovdje žive. Ne koristimo sve mehanizme u institucijama i organizacijama da konkretnije pomognemo ljudima, da ne govorim kako je glavni problem što veoma teško nađu posao, nešto od čega će živjeti. Pripremao sam hutbu za Dan vakifa i u njoj sam kazao kako je prošle godine rođeno šestero muslimanske djece u Prnjavoru, a veći je broj starijih koji mjesečno umre. Kad dodate broj cijelih porodica koje odlaze, vidjet ćete koji je to nesrazmjer.”
“Ako se ne organiziramo u budućnosti i uradimo šta možemo, bojim se da će na ovim prostorima nestati i islama i muslimana i onda ćemo svi ponijeti to breme, odgovornost. Treba zaustaviti trend odlaska i pomoći mladima da nađu posla, da pređemo sa priče na djela”, ističe banjalučki muftija.
Kako pomoći? Zar vlasti ne govore kako se mnogo toga radi?
“Možda radimo pogrešno, mislimo da radimo dobro, a ne znamo da li je na koncu dobro. Naprimjer, kada Bošnjaci iz [entiteta] Federacije Bosne i Hercegovine traže mlade za stipendiranje i pomoć, ja im kažem “Imam”, ali pitam onda gdje će otići to dijete kad završi fakultet. Ako je žensko, udat ćete je u Federaciji, ako je muško, zaposlit ćete ga u Federaciji? Jeste li time pomogli povratak?”, objašnjava on.
“U svim medžlisima u [entitetu] Republici Srpskoj vrlo je loša kadrovska struktura i politika, treba odabrati najbolje studente da u povratničkom mjestu rade, pomognu… To je konkretna pomoć, a ne kako se ministar hvali da su svršenici Medicinskog fakulteta u mogućnosti da se zaposle u Njemačkoj. Ulaže se u to dijete i onda ga isporučite kao gotov proizvod.”
Da svima bude bolje
Ističe kako mnogi ne doživljavaju da je Bosna i Hercegovina u Zvorniku, Trebinju, Banjoj Luci, a ne samo u Sarajevu, Tuzli… Dodaje kako je od ramazana do ramazana sve manje ljudi u džamijama, djece u školama…
“Ne smijemo zapostaviti Prijedor, Kozarac, veći broj žrtava stradao je ovdje nego u Srebrenici. Ovaj kraj je perspektivan, Banja Luka je uvijek bila šeher velikih mogućnosti, ne smijemo to olahko pustiti, zapustiti. Ne smije se svoditi na džamiju, ona je psihološki važna u mnogim stvarima, ali tu se posao ne završava, ljudima treba više pažnje, brige…”
Danas će biti postavljen kamen temeljac Arnaudije, započet će kraj procesa obnove banjalučkih džamija, a svi se nadaju da će to biti i početak bolje brige za ljude u Banjoj Luci – i za Bošnjake i za sve koji obitavaju ovdje.
