Ako ništa drugo, „Inicijativa triju mora“ kao neformalni savez bivših komunističkih država, bar je malo zaintrigirao Donalda Trumpa, predsjednika još najmoćnije države svijeta što god tko o njemu mislio. Inicijativa koja okuplja 12 država članica Europske unije od Jadranskog i Crnog mora do Baltika, uključujući i Austriju kao jedinu državu koja nema naslijeđe komunizma, uspjela je nakratko biti središnja vijest većine svjetskih medija. A što, zapravo, predstavlja ta asocijacija?
„Inicijativu triju mora“ pokrenule su Poljska i Hrvatska te u nju uključile i Austriju, Bugarsku, Češku, Estoniju, Latviju, Litvu, Mađarsku, Rumunjsku, Slovačku te Sloveniju. Zajedno su prepoznali važnost povezivanja gospodarstava srednje i istočne Europe te infrastrukture od sjevera do juga, kako bi se zaokružilo jedinstveno europsko tržište, te se odlučili posvetiti projektima u energetici, prometu, digitalnoj komunikaciji i gospodarstvu. I u tome nisu zatvorena skupina, nego naprotiv – otvoreni su za partnerstva u konkretnim projektima sa zainteresiranim državama ili poslovnim subjektima iz cijelog svijeta.
Al Jazeerini sugovornici imaju argumente za i protiv ovakve inicijative, ali i ukazuju kako se ne radi o posebno velikom diplomatskom uspjehu Hrvatske, niti mnogo snažnije Poljske. Smatraju kako niti jedna od 12 država nije dovoljno važan faktor na geopolitičkoj karti svijeta i konstatiraju kako će uspjeh inicijative ovisiti isključivo o interesu velikih sila što se, Trumpovim dolaskom u Varšavu i iskazanim zanimanjem, donekle i pokazalo točnim.
Može biti i korisna stvar
Đivo Đurović, stručnjak za međunarodne odnose i kolumnist zagrebačkog Telegrama, smatra da „Inicijativa triju mora“ može biti korisna kao oblik političkog okupljanja članica EU koje dijele neke zajedničke karakteristike, budući da su, „s izuzetkom Austrije, sve redom bivše komunističke države, većinom slavenske, mnoge od njih opravdano zabrinute agresivnim ponašanjem Rusije, a u isto vrijeme većina njih životno je ovisna o plinu koji uvoze iz Rusije“.
Govoreći o argumentima koji im idu u prilog, navodi kako bi ove države, grupirane oko Poljske, mogle dobiti veći utjecaj u odlučivanju unutar Unije te u tom smislu ukazuje na primjer Beneluxa ili nordijskih država.
„Drugi argument ‘za’ je ideja da se izgradi energetski koridor između Baltika i Jadrana. Povezivanjem postojeće i izgradnjom nove infrastrukture, što uključuje i LNG terminale s obje strane ‘uspravnice’, kako je voli nazvati predsjednica Grabar-Kitarović, stvorila bi se alternativa dominantnom toku energenata u Europi koji ide u smjeru istok – zapad. Mogućnost da plin dođe u Srednju Europu tankerima – iz Katara, Sjedinjenih Država, Norveške i da se distribuira koridorom sjever – jug, smanjila bi ovisnost regije o ruskim energentima, koja je u većini ovih država između 75 i 100 posto“, objašnjava Đurović.
Stvaranje malih i ovisnih, a ne neovisnih
Zastupnik u Hrvatskom saboru, ujedno i predsjednik opozicijske Hrvatske seljačke stranke, Krešo Beljak nije optimističan kad je u pitanju budućnost „Inicijative triju mora“, jer smatra da se stvara pojas koji bi razdvojio istok Europe od zapada. I kad se i stvori neki savez, formalni ili neformalni, pa i država, Beljak primjećuje da „odmah bude maknuta“.
„Cilj je velikih sila stvoriti puno malih država koje su ovisne, a ne neovisne, zapravo vrlo ovisne i njima se lako manipulira. Kad god se nekom državom u prošlosti nije dalo upravljati, ona je bila razbijena bilo da je riječ o Austro-Ugarskoj, Poljskoj koja je ‘zarotirana’ za 35 stupnjeva prema sjeverozapadu ili Jugoslaviji“, govori Beljak.
Smatra i da je od početka 20. stoljeća za SAD i Veliku Britaniju „najveća prijetnja osovina Pariz – Berlin – Moskva, odnosno povezivanje istočne i zapadne Europe, jer bi to bila apsolutno dominantna svjetska velesila“.
„Amerikanci i Britanci imaju za cilj to spriječiti i žao mi je što to uvijek rade preko naših leđa, ali i što su naši političari toliko kratkovidi da to ne razumiju. A Trump? To je samo igra mrkve i batine. Nitko nam u povijesti ništa nije dao, niti će nam dati. U međunarodnim odnosima postoji samo interes, a interesi velikih sila nikad ne idu ukorak s malima“, kaže Beljak.
Poljska kao problem
Iako misli da nema puno argumenata koji bi bili protiv „Inicijative triju mora“, Đurović ukazuje na dvije vrlo problematične okolnosti koje joj mogu biti veliki teret. Jedna od njih, zapravo najveći problem kako ga vidi, jeste Poljska – „država koja je u neformalnoj izolaciji unutar EU zbog ozbiljnog urušavanja demokratskih standarda, napada na slobodu govora i pravosuđe koje nesmiljeno provodi vlada Stranke zakona i pravde“. I stoga je, kako kaže, „utjecaj Poljske u Bruxellesu gotovo nikakav“.
„Čak i države u ‘Inicijativi triju mora’ oklijevaju u suradnji s ekstremno desnom i protueuropskom poljskom vladom. Hrvatska je jedna od rijetkih koja ne smatra problematičnim povezivanje s ovakvom vlasti u Varšavi“, konstatira.
Drugi je problem, po Đuroviću, zapravo ruska blokada izgradnje terminala za ukapljeni plin (LNG) na Krku. Dok su Poljaci i Litavci izgradili dva LNG terminala na Baltiku, napominje, Rusija preko mađarskog MOL-a blokira izgradnju terminala s južne strane potencijalnog koridora, na Jadranu.
„Budimpešta je najpouzdaniji oslonac Putinove Rusije u EU, a u MOL-ovoj vlasničkoj strukturi ključnu riječ igraju interesi ruskih energetskih kompanija. Kako je INA najveći igrač na hrvatskom tržištu, njen vlasnik MOL u stanju je zakočiti svaki projekt koji bi stvorio konkurenciju ruskom plinu u Srednjoj Europi“, upozorava Đurović.
Šansa za druge u regiji
„Inicijativa triju mora“ otvorena je za suradnju sa svima koji su, kako navode, predani temeljnim vrijednostima i načelima Europske unije. Iako Srbija nema more (doduše, nema ga ni trećina članica „Inicijative triju mora“), niti je članica EU, postavlja se pitanje bi li joj eventualno članstvo u jednom takvom društvu, koje ima ekonomske, energetske, sigurnosne interese, moglo koristiti.
Analitičar Duško Radosavljević smatra kako bi takva suradnja službenom Beogradu mogla biti više nego korisna iz više razloga, a najprije zato jer je „Srbija golemo vreme utrošila tražeći sebe i svoj put ka evroatlantskim integracijama, tako da neke stvari mora da unapredi, veoma hitno, ne gubeći pritom spoznaju o kvalitetu određenih veza“.
„Ako je ideja povezivanja ovih zemalja u stvaranju ‘sanitarnog kordona’ prema Istoku, što u prevodu znači prema Rusiji, to u Srbiji ne bi bilo prihvatljivo, posebno od strane sadašnje vlasti, koja predugo sedi na ‘dve stolice’ – (pre)forsirane odlučnosti za ulazak u EU i suštinske rešenosti da se Rusiji popušta do krajnjih granica političke opstojnosti. ‘Nešto između’ je politička opcija koja je danas neodrživa i koju može sebi da priušti samo Kina i, eventualno, zemlje BRICS-a“, kaže Radosavljević.
Iako je svjestan da su ozbiljni utezi cijeloj priči ruski utjecaj i poljska protueuropska politika, Đurović ipak završava u optimističnom tonu. Vjeruje da bi u slučaju uspjeha „Inicijative triju mora“ korist imala ne samo Hrvatska, nego bi sve to pomoglo i stabilnosti, energetskoj i sigurnosnoj, cijele regije.
