Tokom zime ovaj bračni par u čajničkom selu Karovići ostaje sam, a jedino društvo su im divlje životinje koje često prolaze kroz selo, piše “Slobodnaevropa“.
Već izgubljenu nadu da će struja stići donekle je vratila posjeta ministrice za ljudska prava i izbjeglice BiH, Semihe Borovac, koja ih je posjetila krajem prošle godine i obećala da je ugovor potpisan i da će radovi veoma brzo biti započeti.
“Materijal smo počeli dobijati 2002. Godinu je trajalo dok smo dobili. Odmah smo se vratili i dok smo napravili polomili se, svašta je bilo. Nemaš gdje ni spavati kad dođeš ovdje, ni kolibe, ni štala nije bila, ni ništa”, kaže Hasan Bekto.
Prije skoro deceniju i po bilo je nade, ali i snage, pa je Hasan ručno kopao pristupni put do mjesta na kojem je izgrađena njegova kuća. Obećanja da će dobiti struju bilo je lakše podnijeti, posebno ljeti kada u selu bude još ljudi koji obrađuju zemlju.
Svaka zima ostavi ih same u Karovićima, u mraku kojeg od 16.00 sati do 06.00 sati ujutro tek nakratko prekine svjetlost svijeće ili fenjera.
“I od tada do sada ovdje živimo. Struja se pravila, svakom se dovela, nama nije. Ovi što su kao ‘vikendaši’ sad su svi otišli, a mi jedino ovdje imamo. Sad je hladno, more nekako dok je hladno, a ljeti ono što doneseš moraš pojesti odmah. Ako ga ne pojedeš ono se usmrdi. Bez struje ne možeš ništa imati, jedino možeš imati kumpjera i graha, da napraviš onu maslanicu na ulju i tako”, objašnjava Hedija Bekto.
Godine odlaze a s njima i zdravlje, pa je Hasan često na ljekarskim pregledima u Goraždu ili Sarajevu. Hediji je tada još teže, jer ostane sama.
“Bude mi dosadno da poludim, stvarno. Da ima neko u komšiluku da popričam bilo bi mi malo običnije. Ja svaku veče gledam nije li ko doš’o, da vidim struju. Nešto mi lakše kad vidim struju da u nekog gori, da je neko doš’o. Pa mi je jedan komšija dao nekakav dvogled, pa gledam i na dvogled. Sinoć su bili valjda lovci, dvoje auta, rekoh ‘nije li Allah dao da je neko doš’o, kad, boga mi, odoše’ “, priča nam Hedija.
Prije nekoliko godina, zbog protesta povratnika iz susjednog sela, koji su tražili da i oni dobiju struju jer dalekovod se gradi preko njihovih imanja, radovi na elektrifikaciji ovog dijela općine Čajniče su zaustavljeni.
Krajem prošle godine porodicu Bekto posjetila je ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH Semiha Borovac i obećala da će radovi ubrzo početi, ali lokalna Elektrodistribucija sada pokušava uključiti veći broj kuća, pa se Hasan i Hedija plaše da će ponovo morati čekati.
“Ja bih svakom dao struju kad bih im’o, a da je neki čovjek, komšija blizu mene, da mi ništa ne plaća, jer sam vidio da se ne može bez struje, doživio, vidio. Kad smo mi odavde otišli, 92. godine, nismo nikada imali prave struje”, dodaje Hasan.
Bekte imaju kravu i obrađuju brdovitu zemlju, ali sve rade ručno jer i neka poljoprivredna mašina koja bi im olakšala život zaustavljena je tamo gdje i struja.
U mraku niko osim njih ne želi provesti zimu, u selu u kojem su divlje životinje česti i neželjeni gosti.
“Vukovi viju po noći, znaš kako zavijaju. Prošle godine, na Novu godinu, nam medo proš’o i naniže otiš’o ispred samih vrata. Jeste boga mi, medo. Valjda ono isprva bilo fino vrijeme i na Novu godinu se nije bio smjestio. Ima vukova, čujemo ih, prođu ispred vrata u noći. Oni sve idu putem. Boga mi, ja ne smijem po noći, čim mrak ja zaklopim vrata i šta me snađe”, opisuje Hedija usamljenički, povratnički život u brdima iznad Čajniča.
Hasana i Hediju za Karoviće ne veže samo zla sudbina, jer poput hiljada drugih i oni bi svoj krov nad glavom pronašli u drugom gradu.
Ovaj bračni par nam kaže da, uprkos svim problemima, ljubav prema kraju u kojem su odrasli, postoji i danas. Međutim, radost koju su osjetili nakon vijesti da će dobiti struju postepeno potiskuje bojazan da će još jedanput sve ostati samo na obećanju.
