„Obrazovanje je najmoćnije oružje kojim se može mijenjati svijet“, kazao je svojevremeno Nelson Mandela, južnoafrički lider i borac za jednakosti i ljudska prava, a na ovu izjavu podsjetio nas je još jedan borac za djecu i njihovo školovanje – Jovan Divjak sa kojim smo razgovarali povodom jednog velikog jubileja. Riječ je o 25. godišnjici koju će uskoro obilježiti Fondacija „Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu“, nevladinoj organizaciji koju ovaj penzionirani general uspješno vodi od njenog formiranja u opkoljenom i ratnom Sarajevu 1994. godine.
Na pitanje o motivu i ideji pokretanja ove fondacije, kroz koju je prošlo više od 54.000 mladih i koja je podijelila stipendija u višemilionskom iznosu, Divjak kaže kako sve počinje u vremenu poslije Drugog svjetskog rata.
„Moj otac je bio učitelj koji je u to vreme u Srbiji bio službenik, majka me rodila u Beogradu. Kasnije mi je sestra rođena u Prosari kod Bosanke Dubice, kasnije smo bili čak i u Rumuniji. Od 1950. smo bili u Zrenjaninu i imao sam drugove u školi koji su bili iz Hercegovine i iz Bosne. Ta slika tog vremena mi je bila kao pokazatelj da će nakon onog rata biti i posle ovog“, navodi on na početku razgovora za Al Jazeeru.
„Pošto nisam bio puno angažovan u Armiji (Republike BiH, op.a.), pitao sam se šta bi to moglo da bude korisno za uraditi u to vreme… Kada nekom dajem preporuke kada dođe po savet, onda govorim da smo rođeni da nešto korisno uradimo. Ko to ne zna, nije trebao ni da bude rođen, to je ta korisnost. To je motiv dakle bio za pokretanje.“
Opsada i napadi
Prisjetio se anegdote sa osnivanja:
“Sve smo pripremili za osnivačku skupštinu, papire sa imenom fondacije/Udruženja ‘Obrazovanje gradi Bosnu’ i počinje skupština i rasprava i za reč se javi gospođa Razija Lagumdžija, majka našeg Zlatka Lagumdžije i kaže: ‘Pa generale, a gde je Hercegovina?'”
Divjak povlači paralelu između društva poslije Drugog svjetskog rata i rata u BiH.
“I te 1994. je bilo uništeno mnogo školskih objekata, verskih, sportskih, kulturnih, veliki broj dece ostao bez roditelja, sve miriše na sirotinju… I tu mala grupa je odlučila da svoje kapacitete posveti obrazovanju.”
Iako je Sarajevo bilo pod opsadom i žestokim napadima, mnogi su se odazvali na osnivanje Fondacije.
“Bila je velika podrška, 60-ak ljudi, bilo je novinara, umetnika, glumaca, građana Sarajeva… Jednostavno se tada prihvatilo nešto što treba pomoći jer država – kako je Čerčil znao učiti svoje građane da ne pitaju šta je država uradila za njih, već šta su oni uradili za državu. Dakle, pružena je mogućnost da budemo dio obnove kroz obrazovanje.“
Dodaje kako, kad govorimo o obrazovanju, samo nekoliko stotina metara dalje, u Istočnom Sarajevu „uče decu o građanskom ratu, da su imali pravo na odbranu teritorije, neće da govore o genocidu nad Bošnjacima ali govore o agresiji NATO-a na Srbiju i Beograd“.
„Ovde naši uče o agresiji, genocidu, ali neće da kažu da je u Armiji i policiji bilo kršenja zakona ratovanja, da je bilo zločina. I na tim pozicijama obrazovanje sve više deli decu i potvrđuje politiku i jedne i druge i treće strane.“
Evropa, Urugvaj, Kanada…
Ipak, nastavlja kako „danas slatko mogu da se igram i da pričam, a ko je tada mislio“ da će toliko godina trajati Udruženje.
„Mislili smo koja godina, dve… Kad je bilo pet – opa, pa deset, pa 20 kao da je juče bilo… 7.058 stipendija, tri miliona eura…“
„Novac je jedno, ali je druga bolja priča da je ovo kuća, dom koji je otvoren za svakoga. Pokušali smo da deci damo ono što ne mogu dobiti u školi ili što ne dobijaju u porodici. Putovala su deca širom Evrope, u Urugvaju su čak bili, dva puta u Kanadi…“
Kada nešto traje četvrt vijeka, onda ima sigurno dosta anegdota, a našem sagovorniku je posebno drago govoriti o njima.
„Pre 15 godina, vodili smo decu u Barselonu i nakon dan dva se nađemo sa domaćinima jer su deca smeštena po porodicama. Govore domaćini kako su fina, dobra deca, super ponašaju ali – traže puno hleba! Pitam ja njih: pa dobro, šta im dajete za doručak, oni mi kažu – morske plodove! Šta Indijanac zna šta su morski plodovi…“
Šest kumstava
Divjak ističe kako je to nešto posebno važno što djeca dobijaju kroz udruženje – druženje, putovanje, osjećaj pripadnosti…
“Ja sam sam šest puta kumovao u ratu, budemo na polaganju ispita, venčanjima… Nije to samo novac, on je najmanje važan“, ponosno ističe.
Ipak, kao i sve bh. priče, i ova ima negativnu stranu a to je odnos bivših stipendista za što prvi čovjek udruženja navodi kako je to „nešto kod nas što stvara tugu, neraspoloženje“.
“To sve ide iz kuće, odgoj jedino se dobija u kući, u porodici. Nažalost, te majke koje nisu imale svog života, mladosti, teško su to mogle preneti na svoju decu onu tradiciju bosanske porodice, poštovanje drugog i drugačijeg, toga nema kod ovih generacija, nema emocija i empatije. To nije stvar nas, mi pokušavamo tu uraditi više, ali završi se na pomoći i posle retko ostanu kontakti. Poneko se javi, pošalje poruku, koji su nas prihvatili, mene kao starijeg druga, prijatelja.“
Kritičan je i prema medijima…
“Meni je drago kada se jave stipendisti, ni mediji ne prate pozitivne priče o djeci koja je uspješna. Tragedija, ubistvo, seksualne prevare, to su glavne priče. Nema poštovanja ljudske ličnosti, u društvu se ne bavimo time… Nedostaje u odgoju, obrazovanje je otrov za decu jer ne uče o prijatelju, drugu, ljubavi, već o ratu kako smo ranije pričali.“
Lider „Obrazovanje gradi BiH“ smatra kako je u ovoj državi stvorena atmosfera da „prihvatimo stanje kako nam određuju odozgo“.
„Jedna atmosfera gde etnije odlično žive – bošnjačka, srpska, hrvatska, tu možete odlično da prođete ako tu pripadate. Nema iskrene volje, ljubavi, želje za državom BiH, svako od njih imaju viziju. Nisam pesimista, ni optimista, već realan. Moja poruka je: nisu mladi budućnost, moraju biti sadašnjost jer nema budućnosti bez sadašnjosti.“
Riječi Alije Izetbegovića
Pričati sa generalom, a ne dotaći se rata u BiH i kako je bilo tada i kako sada je nemoguće. Navodi kako su ljudi bili povezaniji dok su bili pod granatama.
„Postojao je direktan neprijatelj, pa smo znali ko je on. U ovakvom stanju, osećam da građani trpe od svog naroda i u sopstvenom narodu. Oni su uvereni da će onaj za koga su glasali ispuniti obećanja i tako svake četiri godine i sve se nadaju da će biti bolje. Ako znate da za četiri godine nije urađen kilometar autoputa, nijedno novo preduzeće, ako čujemo na neki na Ilidži ne plaćaju ono što drugi građani moraju plaćati, potvrđuje kako smo u ratu bili okrenuti da sačuvamo svoj život, a danas se baviš preživljavanjem jer te izigrao onaj za koga si glasao…“
“Različiti pokreti, 2013. bila propaganda mala ako se opredeliš za građanstvo da se može menjati za Ustav i 4,5 posto su se opredelili kao ostali za razočaravajuće, a sve ostalo su po etničnosti. U ratu nije bilo vidljivo, granata nije birala ni po religiji ni po naciji.“
Prisjetio se i prvog bh. predsjednika sa kojim je često razgovarao:
“Citiram Aliju Izetbegovića iz decembra 1993. ‘Teško je biti Hrvat i Srbin u Sarajevu jer za one na brdu oni su izdajnici, a mi nemamo poverenja u njih.’ I u Sarajevu danas više nema verovanja onom bratstvu jedinstvu, komšiji…“
“Tužno je što ovo kažem, meni je supruga pre nekoliko godina preselila (kažu mi to se kod vas tako ne kaže, a meni je to lepa, romantična misao – preselila) i da meni iz kuće čašu vode nisu doneli, a u ratu smo delili zadnje parče hleba. Bio je strah od metaka, a sada je strah od uvreda kad kažu eto položaje muslimana uzimate, a dajete ih Srbima ili Hrvatima…”
Dodaje kako se budućnost mora graditi na temelju prošlosti.
“Naš sadašnji moto za 25 godina je ‘Četvrt veka trijumfa filantropije’. Imamo prostora da podržimo mlade, da imaju jedna vrata u Sarajevu, u Dobojskoj ulici, na koja će doći i imati ako ništa razgovor, komunikacije među ljudima koje nema.”
