Riječ je zapravo o Draganu. Posljednjih nedjelja Dragan je na naslovnim stranama njemačke štampe, psuju ga u pivnicama, a političari ga u intervjuima kritikuju jer je navodno došao da parazitira na njemačkom poreskom obvezniku. Dragan hvata zrake jutarnjeg sunca na klupi ispred improvizovanog doma za prijem potražilaca azila u Mufendorfu, Bon. Smještaj nije loš, kaže. Prije nekoliko dana je stigao u Njemačku sa ženom i troje male djece sa jednom jedinom idejom – da traži azil. Šta je odvelo ovog Roma iz Šapca tako daleko od kuće? „Problemi, brate, šta drugo!? Čuo sam da može da se dobije azil, da se sredi život…“
Njemačko tumačenje
Dragan se u stvari ne zove Dragan. Riječi moraju da mu se čupaju iz usta dok pričamo kroz žičanu ogradu – obezbjeđenje ne pušta novinare unutra. Prije nego što uopšte objasni šta ga muči, jedan došljak iz Makedonije dobacuje: „Nema rabota, samo socijalno.“ Dragan, kao i svi ostali ovdje, uskoro će biti pozvan na razgovor u Ured za izbjeglice. Imaće sat ili dva da objasni službeniku kako je biti Rom u Srbiji. Da ispriča o „provokacijama i maltretiranju“ i opiše nipodaštavajuće poglede u očima ljudi kada se pojavi negdje da traži pravi posao. „Reći ću istinu, kao tebi što kažem. Šta bude biće.“
Ali neće biti onako kako bi Dragan htio. On dolazi iz zemlje sa ekskluzivne liste sigurnih na kojoj će se, ako je vjerovati najavama političara, Srbiji, Makedoniji i BiH uskoro pridružiti Albanija, Kosovo i Crna Gora. Uz to, Dragan je mlad i zdrav, a Njemačka došljacima iz pobrojanih zemalja nudi privremenu zaštitu samo ako su teško bolesni. „Sve drugo ne spada pod Ženevsku konvenciju koja reguliše ko je uopšte izbjeglica“, rekao je u intervjuu za DW Manfred Šmit, šef Saveznog ureda za migraciju i izbjeglice. Došljaci iz regiona koji se birokratski zove Zapadni Balkan imaju prođu u 1 do 2 promila slučajeva.
Ima i drugačijih mišljenja u Njemačkoj. Recimo ono profesora emeritusa za međunarodno pravo Normana Peha, koji je u martu dostavio svoju ekspertizu Ustavnom sudu. Tamo navodi da Njemačka ne samo da tvrdo tumači izbjegličko pravo, već direktno krši direktive EU u kojima piše da progon ne mora da bude državni i organizovan kako bi bio priznat kao razlog za azil.
„Balkanskim državama zaista ne može da se prebaci da progone Rome, to ja ni ne tvrdim u ekspertizi. Ali tamo piše da čitava paleta mizernih situacija u kojima se nalazi dio stanovništva zapravo ispunjava sve uslove da se okvalifikuje kao kumulativni progon“, kaže Peh za DW*.
“Nek tamo kradu neidu u skolu”
Romi čine više od 90 odsto tražilaca azila iz Srbije, iz BiH i Makedonije je taj procenat iznad 60 odsto. Prema poslednjem popisu, u Srbiji živi 155.000 Roma, ali ta brojka je daleko od realne. Razne procjene idu do 500.000, a razliku u brojkama u Nacionalnom savjetu Roma za DW objašnjavaju „mimikrijom“ kao odgovorom na strah. Uslovi u kojima žive Romi su poražavajući – uglavnom u udžericama u divljim naseljima, bez tekuće vode, zdravstvenog osiguranja, rijetko sa normalnim poslom. Polovina djece ne ide u, inače obaveznu, osnovnu školu, ni jedan odsto Roma nema diplomu fakulteta. Tu skandaloznu statistiku ne navodi neki zlonamjerni kritičar srpskih vlasti, nego sama Republika Srbija u Strategiji za poboljšanje položaja Roma.
„Ne postoji blag način da se to kaže, ali Romi su u osnovi tretirani kao niža rasa“, kaže sociolog Dario Hajrić. On za DW navodi da ne postoji društvena grupa u Srbiji za koju je vezano više predrasuda: „Počev od nehigijene, manjka inteligencije, sklonosti krađi, pa do incesta, pedofilije i silovanja. Te predrasude nisu karakteristične samo za krajnju desnicu – Romi su u svakom istraživanju međuetničke distance na samom začelju. Niko ih ne želi za komšije, prijatelje, kolege na poslu ili članove porodice.“ Hajrić stoga zaključuje da su ekonomski problemi samo najvidljiviji među razlozima zbog kojih Romi masovno napuštaju Srbiju i traže zaštitu u drugim zemljama.
Primjere ogoljenog rasizma ne treba dugo tražiti. Samo redakcija DW na srpskom jeziku dnevno dobija nekoliko komentara čitalaca u kojima su „Cigani“ označeni kao „lopovski ološ“ koji voli da živi na tuđ račun, a sada još ide da nas bruka po Evropi. Ti komentari vjerovatno su i materijal za policiju i tužilaštva, s obzirom da stižu potpisani punim imenom i prezimenom ili sa pravih Fejsbuk profila. Recimo čitalac Vojislav M. piše: „Svi za Njemačku!!!! Ionako je tamo sad sve crno od arapa i turaka i smrada!!! Isti kao crnci, neradnici I lenčuge“. Uroš P. bilježi svoje misli: „onda naselite ih sve u nemacu pa nek tamo kradu neidu u skolu pa nek pricaju kasnije kako im neko nije dozvolio nek prave po 10 dece primaju socijalu i nek zive na vasoj grbaci pa da vidimo za koliko vremena ce dapromenite misljenje“.
Salonski anticiganizam
Naravno, iluzorno je bilo šta dokazivati komentarima sa interneta- tamo se pronalazi svašta – no ni vladajući političari ne zaostaju mnogo. Počelo je tako što je Ivica Dačić, tada premijer, rekao da je ovim ljudima zanimanje „lažni azilant“, da bi sadašnji premijer Aleksandar Vučić krajem jula etnografskim razlozima objasnio situaciju u kojoj Romi žive: „Romi su tradicionalno veoma siromašni. Drugi razlozi ne postoje.“
„Ako je siromaštvo tradicionalno, razlog tome može da bude ili diskriminacija – o čemu Vučić nije rekao ni riječi – ili nesklonost Roma da se radom izbave iz siromaštva, što je ne samo neistina već i izravan rasizam“, kaže sociolog Hajrić. On se pribojava da bi prijetnja suspenzijom bezviznog režima, ukoliko se ostvari, Romima donijela do sada najtežu stigmu: „Kao i uvijek, za one koji su označeni kao problem, rješenja će nuditi desnica, i ona neće biti lijepa. Talas desnog evropskog populizma koji Rome tretira kao građane drugog reda, deportuje ih i ograđuje, služi kao zgodan argument desničarima u Srbiji: ukoliko ih razvijeni Zapad tretira tako, zašto to ne bismo činili i mi?“
Upravo populističke izjave njemačkih političara nerviraju Linu Hifelman koja u Savjetu za izbjeglice pomaže potražiocima azila u Bonu i Kelnu. Anticiganizam je postao bezmalo salonska pojava, kaže ona za DW. „Nažalost ne radi se samo o bavarskoj CSU. Na desnom rubu se formiraju razne grupacije, a i sama sredina društva sve glasnije govori isto.“ Ova mlada žena smatra da takva atmosfera utiče i na odluke Ureda za izbjeglice. Njegovim službenicima je „ispran mozak“, kaže Hifelman. Ona ima priliku da čita protokole saslušanja tražioca azila sa Balkana i tvrdi da ima slučajeva u kojima su oni unaprijed odbijeni pa službenik samo na formular doda lične podatke. „Objašnjenje za odbijanje je generičko, copy-paste. Tu nema ničeg individualnog.“
Standardna pitanja i generičko odbijanje čekaju i Dragana. Da, čuo je kakav glas bije Rome u Njemačkoj. Da, čuo je da se o njima piše kao o ekonomskim izbjeglicama koje dolaze da bi uzele 143 evra mjesečno po osobi dok čekaju na odluku o azilu, ali, kaže, on nije zato došao. „Možda ima i takvih. Neki su takvi, neki nisu, neko je stvarno došao zbog nekog problema.“ Za dva ili tri mjeseca, kada prođe čitava procedura, Dragan će sa porodicom opet biti u Šapcu. To ne kaže, ali djeluje kao da itekako zna.
