“Volim ga toliko da sklanjam veš sa konopca i imam potrebu da duboko udahnem miris njegove čiste majice, kao da se nikad neće vratiti. Volim ga toliko da mi bol u želucu prođe kad on spusti dlan na moj stomak. Volim ga toliko da osjetim ponos kad vidim da se oči žena lagano šire u iznenađenju pred shvatanjem da on nije Tarin pravi tata.
Volim ga toliko da se sa njim ponekad osjećam kao da sam sama sa sobom. Volim ga toliko da, sve ovako hipohondrična, za ovih 5 godina nijednom nisam imala hrabrosti da za ozbiljno pomislim da rak limfnih žlijezda može da mu se vrati. Volim ga toliko da, čim se približim Zelenom vencu, Brankovom mostu i Savamali, počnem da osjećam tinjanje plamena kojim sam cijela gorjela onog proljeća/leta/jeseni/zime kad sam se zaljubila u njega. Volim ga toliko da mi imponuje što ga mnogi muškarci zamrze kad shvate da je on sve što bi svi muškarci deep down trebalo da budu, a nisu. Jaki.
Volim ga toliko da tugujem zbog toga što ne mogu da ga zagrlim i utješim kad je bio dijete, što ne mogu iz nekog sigurnog prikrajka da posmatram cio njegov život do trenutka dok me nije prvi put zagrlio, da gledam kako raste, kako se koprca, buni, samouništava, pati, živi u knjigama, i diše u muzici, tuče, uči, obeznanjuje, zaljubljuje i ludi, zavodi svaku koju je ikad poželio, ostaje tako prazan a tako pun, kako se prelijeva…
Tugujem što mu nisam dječačka simpatija, prva ljubav, prvo žensko koje ga dodiruje, prvi drhtaj, prvi zanos, prva strast. Volim ga toliko da sam puna zahvalnosti na njemu svaki dan, jer heroji se rađaju rijetko, i teško ih je pronaći. Zapravo, mislila sam da ne postoje.
Volim ga toliko da mi se o toj mojoj ljubavi pišu pjesme, pišu mi se knjige i najljubavnije priče, a ne usuđujem se da se povinujem toj potrebi, jer mislim da nema riječi i tonova dovoljno velikih i svečanih. Volim ga toliko da ga poštujem najviše od svih ljudi na svetu. Od SVIH. Volim ga toliko da i dalje maštam o tome da mu rodim bebu. Punim 40 za 3 mjeseca. Volim ga toliko da me na njega podsjeća sve od šara koje oblaci naprave na sumračnom horizontu, preko mira nedjeljnog jutra, do mirisa dobre klope.
Volim ga toliko da mi za 5 godina nije bio suvišan nijedan trenutak proveden pored njega. Volim ga toliko da se pravim da ga slušam kada postane autističan i dosadan u svojim detaljnim izlaganjima na teme koje me slabo zanimaju, i klimam glavom dok mi u glavi huči gomila glupavih misli. Volim ga toliko da mi često bude žao što sam ovako matora i izakana, što sam najslađe, najbolje, najdraže i najmaštovitije od sebe već potrošila prije nego što me je pronašao ili što sam ga pronašla.
Volim ga toliko da uživam u tome da zamišljam šta Spomenka razmišlja tamo negdje gore, dok gleda sa kakvim čovjekom sam završila, da li je sumnjičava i čeka da ipak nešto za*ere jer je too good to be true, ili je kapitulirala i spalila svoj priručnik o muškarcima, shativši da ipak postoji bar jedan izuzetak. Volim ga toliko da i dalje sanjarim o putovanjima sa njim, o nekom drugom, boljem mjestu za nas i našu malu porodicu.
Volim ga toliko da imam djetinju fantaziju o tome da smo bogati i da ne moramo ništa da radimo osim da se volimo i volimo Taru i Milicu. Volim ga toliko da kad se posvađamo zaspim okrenuta i nagnuta ka njegovoj strani kreveta. Da mi se disanje u dubokom snu smiri kad me dotakne. Volim ga toliko da znam da bi mene i Taru čuvao do smrti. Volim ga toliko da sam ga natjerala da obeća da će me, ako umre prvi, progoniti kao duh dok mu se ne pridružim. A u stvari ga volim toliko da se nadam da ću otići prva.
