Tri sedmice nakon što mu je na ahiret preselila majka, Mensur Abdulahović, književnik, društveni kritičar, analitičar i aktivista iz Njemačke, u trenutku nadahnuća i u samo nekoliko minuta, napisao je ovu dirljivu poemu.
DOLINA SUZA
Puno sam ti toga još imao reći
uz mirise kafe starih džezvenjaka
Razasuto sunce po našoj avliji
ucvalo cvijeće kraj naših sokaka
Silno breme želja istopi u nama
okrutna sudbina što bolna postade
Pusto osta ognjište, djetinjstva moga
kad se duša tvoja od tijela rastade.
Nije nam sudbina nagovještaj dala
ne slutismo iznenadan kraj
Nisam uspio sve da ti kažem
nisam uspio sve da ti dam.
Na usnama nijema riječ mi ostala
vehne kao nježan cvijet od studi
u ruci poklon kao dukat drag
sada nemam više kome da dam.
Umjesto milosti darujem ti suze
podno duše tuga sjeme sije
Kao Vitez nevjesta junaka
kad prisili padom da sam bitke bije.
Nedostaješ mi na svakom koraku
u sukobu istine i čežnje
kao hamajlija sveta i mila
što magijom vjere blagosovi težnje.
A ti me majko, po prvi put
i bez loše namjere izdade
po prvi put i zauvijek ostavi
i vječnim zaspa snom…
a puno sam ti toga još imao reći…
