Diplomatski segment Poslanikovog, a.s., života jedan je od ključnih u razvoju muslimanskog društva uopće, a posebno tadašnje manje muslimanske zajednice okupljene oko Poslanika, a.s., i njegovog poziva u islam. U kasnijem razdoblju vladavine, posebno u periodu četvorice pravednih halifa, mnogobrojni vladari nastojali su da prisvoje atribute Poslanikovog, a.s., odnosa prema vlasti, narodu, i svijetu općenito, a ta afirmacija se posebno ogledala u diplomatskom djelovanju Poslanika, a.s., tokom cijelog njegovog života. Aspiracija poslanika Muhammeda, a.s., da konkretne probleme muslimanske zajednice rješava najprije mirnim, miroljubljivim putem i postupkom ugovornog sporazuma uticala je na razvoj i formulaciju vanjske politike i međunarodnih odnosa islamske civilizacije prema carstvima i vladajućim dinastijama sa kojima su dolazili u kontakt.
Diplomatske aktivnosti Poslanika, a.s., tokom njegovog života doprinijet će kasnijoj definicji islamskog svijeta koji će razlikovati darul-harb (zemlja rata), kao zemalja sa kojima se vodi sukob, darul-islam (zemlja islama) kao područje hilafeta, odnoso mjesta gdje je na snazi islamska pravna praksa, i darul-sulh (zemlja sporazuma), kao odrednica zemalja ili teritorija koje nisu pod hilafetskom vlašću, ali sa kojima postoji sklopljen mirovni ugovor. No uprkos, nastojanjima da se kasnije islamske vladajuće dinastije približe poslaničkoj praksi u međunarodnom djelovanju, nerijetko se dešavalo upravo suprotno, nekada čak i pogubno za muslimansko durštvo. Kakav je to univerzalan karakter Poslanikove, a.s., ličnosti u oblasti diplomatske prakse i koliko savremeni politički odnosi u vanjskoj politici baštine neke od normi koje je Poslanik, a.s., kao univerzalna ličnost čovječanstva, po prvi puta uspostavio?
Diplomatija u islamu
Diplomatiju kao pojam karakteriše odlika mira i pregovora. Kroz historiju imala je svoj specifičan razvoj, shodno prilikama i carstvima-državama koje su pod različitim terminima određivale svoju saradnju sa narodima van utvrđenih granica. U doba Poslanika a.s., nije bila nepoznata saradnja mekanskih starješina sa grupama, odnosno plemenima van Mekke, ali i šire. Upravo će Poslanikov rani život kao mladog trgovca uveliko doprinijeti razvoju diplomatske ličnosti kod njega, shodno prirodi posla koje je obavljao stupajući u kontakt sa mnogobrojnim trgovačkim vezama van hidžaza.
Ipak, Kur’an će Poslaniku, a.s., prbližiti najbolje smjernice razvoja njegove komunikacije unutar i van svoga društva. 125. ajet sure En-Nahl često se navodi kao primjer uspotave miroljubive komunikacije i odnosa sa drugima: „Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!“
Ova naredba ima univeralan aspekat u formiranju odnosa muslimana sa nemuslimanima, bilo da pripadaju kršćanskoj, židovskoj ili nekoj drugoj religijskoj zajednici ili su pak ateisti ili politeisti. Na nekoliko mjesta u Kur’anu potvrđuje se ostvarivanje međureligijske i interkulturalne komunikacije (El-Ankebut, 46), razmatranje mirovnih sporazuma i onda ako je inicirana od strane nemuslimana (El-Enfal, 61). Osnovni princip u svim pregovorima, saradnjama i međusobnim djelovanjima jeste princip tevhida, i Allah dž.š. naređuje svome Poslaniku i muslimanima da se čvrsto drže monoteizma.
Stoga, jasno se primjeti da Kur’an naglašava tu pregovaračku stranu rješavanja problema, ukoliko nije na štetu islama i muslimana, što je Poslanik a.s. primjenivao u svom pozivu u islam, ali i uspostavi mirnovih sporazuma, kao što je služaj sa židovskim plemenima u Medini.
Odlike Poslanikove diplomatske prakse
Jedan od savremenih teoričara obrazovanja i profesor menadžmenta, Manuel London ponudio je nekoliko ključnih vrijednosti u djelovanje diplomatskog vođe: ponaša se pošteno, nastoji unijeti promjenu, izražava kulturnu osjećajnost, saosjeća se sa drugima, strpljiv je sa drugima, optimističan je, koristi se vještinom, pokazuje motivaciju, ne plaši se centara moći, koristi uticaj i resurse, interpersonalno se proispituje. Poslanikova diplomatija vođena je kur’anskom vizijom koja je njegovala ovakve vrijednosti vođe i odgojila Poslanika, a.s., kao lidera ummeta, lidera univerzalne zajednice.
Poslanik, a.s., je još od ranih poziva u islam suočavao se sa velikim izazovom komunikacije unutar mekkanske zajednice. Jedan od njegovih prvih diplomatskih pokušaja uspostave saradnje jeste odlazak u Taif, koji je rezultirao progonom i kamenovanjem Poslanika i Zejd ibn Harisa koji je bio s njim u društvu. Ovdje je Poslanik pokazao svoju strpljivost, ali i dalji opimizam da ustraje u svome zadatku. Čvrst stav i ustrajnost u onom što mu povjereno pokazao je i u slučaju ponude mekkelija da se odrekne poziva u islam, a zauzvrat dobit će šta god želi. Kao izaslanika poslali su Ebu Taliba, Poslanikovog amidžu, znajući da je osoba koju Poslanik, a.s., mnogo poštuje. Ipak, ishod razgovora je poznat – Poslanik ne bi prihvatio čak ni sunce ni mjesec da se odrekne svog zadatka.
Pregovori sa predstavnicima iz Jesriba, odnosno Medine, jeste jedan od primjera uspješne Poslanikove, a.s., političke diplomatije. U prvom susretu, šestorica predstavnika iz Medine, koji su primili islam, osjetili su aspiraciju Poslanika, a.s., da riješi njihove višegodišnje probleme unutarnjih plemenskih sukoba koje su potresale Jesrib. Inspirisani porukom Kur’ana o miru i bratskom jedinstvu, u kasnijem razdoblju predstavnici sukobljenih plemena, Evs i Hazredž, dali su prisegu Poslaniku, a.s., na Akabi, a kasnije će to rezultirati da medinska zajednica postane jedna od prvih jakih temelja budućnosti islamske civilizacije i kulture.
Razboritost i pravednost Muhammeda, a.s., pokazat će se i u konstituisanju Medinskog Ustava, kojim je uspostavio međusobnu saradnju muslimana i židova, ali i pobratio Evs i Hazredž. Ustavom, i muslimani i židovi imali su jednak tretman i u slučaju sukoba sa neprijateljima morali su nastupiti kao jedan narod. U Ustavu nije postojala posebna klauza prema kojoj su židovi morali formalno priznati Muhammeda, a.s., kao Božijeg poslanika, iako se kroz ustav oslovljao kao Resulullah.
Političku moć dijelili su i muslimani i židovi, obadvije strane su morale reagovati u ostvarivanju prava pojedinaca, tako da su se međusobno morali podržavati u slučaju da pravo židova ili muslimana bude narušeno. Sve nesuglasice bi rješavao Poslanik, a.s., putem Božije Objave. No, iako su u početku židovi pozdravili ovakav sporazum i uspostavu zajednice, njihovu skrivenu zavist i prezrenost na koju će Allah dž.š. upozoriti Poslanika, a.s., kroz Objavu, će kasnije javno početi ispoljavati kroz savezništva sa mnogobošcima iz Mekke, i time narušavati ustavne odredbe.
Mirovni sporazum i rješavanje političkih izazova
628. godina značajna je u Poslanikovoj, a.s. diplomatiji sa mekkanskom stranom. U namjeri da obave hadždž, Poslanik. a.s. i ashabi krenuli su prema Mekki, ne želeći bilo kakav naoružan sukob. Kako bi mekkelije izbjegle isto, imajući na umu da bi prekršili zakon o spriječavanju hodočasnika Kabe, poslali su Suhejla kao izaslanika da napravi sporazum o neratovanju sa Poslanikom, a.s. i pokuša ga odvratiti od namjere hodočašća.
Prilikom zaključenja sporazuma, Poslanik, a.s., je svojom ličnošću i stavom primjenivao neke od danas vrlo poznatih metoda prilikom procedura sklapanja mirovnih ugovora. Takvu metodu prati nekoliko važnih segmenata: definisanje granica, status izbjeglica, rješavanje postojećih i budućih mogućih sukoba. Poslanik, a.s., je upravo primjenivao neke od ovih segmenata, a samim procesom sklapanja mirovnih ugovora (pregovaranje-kompromis-dogovor) Muhammed, a.s., je pokazao svoj istinski karakter odabranog Božijeg Poslanika.
Predstavnici Kurješija su imali za cilj da Poslanika spriječe od ulaska u Mekku i izbjegnu oružani sukob sa muslimanima. Poslanik, a.s., je nastojao da dogovori nesmetano obavljanje hadždža, da riješi problem muslimana koji su u primorani ostati u Mekki i onih koji su prebjegli u Medinu nakon hidžre, i da se bez sukoba vrate u Medinu. U tom smjeru morali su se iznaći kompromisi koji će bar djelimično zadovoljiti obje strane, što je i postignuto. Ieđu ostalog, mekkelije su imali i ekonomski interes za mir sa Poslanikom, obzirom da su njihove trgovačke karavane trebale nesmetan prolaz pored Medine i plemena koja su bila u savezu sa Poslanikom.
Ugovor na Hudejbiji je donio izazov Poslaniku, a.s., i u njegovom odnosu prema mnogobošcima Mekke i njihovim saveznicima te njegovom statusu kod ashaba. Hazreti Omer, r.a., u početku je reagovo ljutito, smatrajući da Poslanik, a.s., nije trebao prihvatiti uvjete sporazuma koji nisu bili povoljni po muslimane. No bilo je jasno da su obje strane prolazeći kroz niz rundi pregovora, morale naći kompromis i odreći se određenih privilegija. Poslanik, a.s. je mudro nastupio, pozivajući na strpljenje, smirujući objašnjavajući ashabima da je ovo jedna značajna pobjeda, a kur’anska objava koja je nastupila, potvrdila je ispravnost Poslanikove, a.s. strategije (El-Feth, 1-30) U savremenoj političkoj terminologiji, jedan od aspekata Hudejbije bi se mogao i nazvati „prinudnom diplomatijom“, jer obje strane imale su niz zahtijeva kojih su se morali odreći ili koje su morali ustupiti jedno drugome, a istovremeno nisu mogle odustati dok ne sklope određen dogovor. Stoga je mir odgovarao i mušricima, ali i Poslaniku, a.s. u tom periodu, jer je nadhnut Božijim vodstvom, bio svjestan pobjede u budućnosti i prolaznosti trenutnog stanja. Vrlo mudar korak je Muhammed, a.s. uradio kada je Ummu Kulsum, kćerka mekkanskog uglednika, prebjegla nakon sporazuma u Medinu. Shodno odredbi sporazuma da svi muslimani koji svojevoljno emigriraju u Medinu, Kurješije su došle Poslaniku, a.s., da traže njezin povratak. Međutim Poslanik, a.s., je to odbio ističući da se ta odredba nije odnosila na žene, jer tako nije prezicirano. Poslanik, a.s., je ovim postupkom ukazao da se politički dogovori, mirovni sporazumi jasno definišu kroz odredbe, te da u slučaju okolnosti koje dogovor izričito ne obuhvata, može doći do ustupaka za jednu ili drugu stranu.
U periodu nakon Hudejbije, Poslanik, a.s., se znatno posvetio jačanju muslimanske zajednice u Medini, te pozivom u islam. Između ostalog, nastavio je primati delegacije brojnih plemena, koji su dolazili sa različitim ciljevima. Neki su željeli primiti islam, neki su tražili oslobođenje svojih bliskih rođaka, povrat izgubljene imovine ili neki poseban status u okviru islama, kao što je namjesništvo u nekom području.
Poslanik, a.s., je pažljivo imenovao među ashabima one koji su imali zadatak da u određenom plemenu, koje je prihvatilo islam, proširi znanje o osnovnim islamsim propisima i cjelokupnom vjerovanju. Uglavnom su to bili mlađe ličnosti ili srednjih godina, pismeni i obrazovani. Ovim načinom Muhammed, a.s., želio je da utemelji zajednicu na znanju, prenošenju znanja i postupanju po tome. Nerijetko se dešavalo da namjesnici određenih plemena, prihvativši islam, vrate se u svoje pleme upravo u svojstvu učitelja.
Onog trenutka kada je prekršen ugovor na Hudejbiji, napadom saveznika Kurejšija na skupinu ljudi iz plemena Huza’a koje se pridružilo Muhammedu, a.s., Poslanik je sa velikim brojem ensarija, muhadžira i savezničkih plemena ušao u Mekku bez oružanog sukoba. U tom činu, uslijedila je Poslanikova, a.s., opća amnestija, i tako se daleko izdigao iznad mrženje i osvete. Plemenitost i velikodušnost koje je pokazao tom odlukom jedan je od najboljih primjera istinskog lidera i diplomate, slobodnog od nepravde i tiranije. Čak i kada je sedamnaest mekkelija bilo osuđeno na smrt, zbog gnusnih djela koja su počinili, većini je bilo oprošteno, osim četvero: dvojica bivših muslimana koji su izvršili ubistvo u Medini i pobjegli u Mekku, odrekavši se islama, El-Huvejris koji je zlostavljao Poslanikovu kćer Zejnebu prilikom hidžre, te jedna robinja koja je svjesno klevetala Poslanika, a.s. u pjesmama.
Pismena diplomatija
Pored Medinskog ustava i Hudejbijskog sporazuma, jedan od poznatih i značajnih vidova poslanikove pismene diplomatije, jeste slanje izaslanika sa poslanicom vladarima velikih carstava tog vremena. Među poznatim su izaslanstva perzijskom imperatoru Husrevu, bizantijskom imperatoru Heralku te Muvakisu, koptskom nadbiskupu Egipta. Značajno je spomenuti i nekoliko izaslanstava Negusu, caru Abesinije koji se odazvao pozivu Poslanika, a.s., a u historiji je ostao zapamćen kao iskreni pomagač Poslaniku i muslimanima, kada je primio delegaciju muslimana iz Mekke u najtežem vremenu širenja islama.
Odgovori koje je Poslanik, a.s., primio od trojice pomenutih, bili su različiti. Husrev je oštro regovao i pocijepao Poslanikovo, a.s. pismo. No njegov sin nasljednik Kir, kasnije će prihvatiti islam, a Poslanik,.a.s će ga imenovati namjesnikom Jemena. Na posve drugi način odgovorili su Heraklo i Muvakis, koji su poslali ljubazniji odgovor ali nisu prihvatili islam. Muvakis se bojao reakcije nadređenih, i poslao je Poslaniku nekoliko poklona, pojašnjavajući mu svoju odluku.
Diplomatsko nasljeđe Poslanika a.s.
Odjek „univerzalnog vanvremenskog čovjeka“ dat će čovječanstvu progres u intelektualnom, kulturnom i psihičkom razvoju. Poslanik, a.s., je pokazao istinsku vrijednost čovjeka u okviru kosmosa i stvorenoga, vidljivog i nevidljvog svijeta. Diplomatskim karakterom, koji ga je krasio, praktički je pokazao da se svjetski odnosi mogu riješiti i zajedničkom rječju, ali da granice pravednosti i poštivanja prava se ne mogu narušavati. Pokazao je da je diplomatija nužna i u jeku ratnog sukoba, te da postoje i pravila u takvim relacijama. Ukazao je na nužnost poštivanja mirovnih i drugih sporazuma, te važnost pregovora i načina njihove implementacije ne na štetu drugog.
Upravo se u ovom nalazi nasljeđe poslanika Muhammeda, a.s., kada govorimo o korijenima određenih savremenih metoda političke participacije na lokalnom i svjetskom putu. Poslanikov rad na uspostavi svjetskog mira, uređenih međunarodnih, interkulturalnih odnosa i uvažavanja vladavine prava, kroz prizmu istinskog monoteizma, je zasigurno najveći doprinos vremenima nakon njegovog preseljenja, a posebno i našem vremenu, vremenu moralnog jaza i urušavanju vrijednosti čovječanstva. Shodno tome, od ključne je važnosti u našim generacijama reafirmirati duboko političko razumjevanje i dalekovidnost Muhammeda, a.s., u pogledu našeg odnosa prema diplomatskoj interakciji svijeta i vremena koje nas prožima.
