Od ovog broja “Avazov” prilog “Sedmica” počinje s ekskluzivnim objavljivanjem odlomaka knjige “Redžep Tajip Erdoan: Rađanje lidera”, autora Husejina Beslija (Hüseyin) i Omera Ozbaja (Ömer Özbay). Ova knjiga, jedna od najboljih biografija turskog premijera Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan), koja je početkom 2011. godine izašla u Republici Turskoj, uskoro izlazi i na bosanskom jeziku u Novom Pazaru i Sarajevu.
Fudbalska avantura
Za područje BiH njen izdavač je “Dobra knjiga” Sarajevo, a u Novom Pazaru izlazi u izdanju NVO “Svetionik”. Recenziju je uradio književnik Hadžem Hajdarević. Autori knjige, dugogodišnji saradnici premijera Erdoana, Husejin Besli i Omer Ozbaj u njoj obrađuju put i političko uzdizanje jednog od najvećih vođa savremene Turske. Uz saglasnost autora knjigu je preveo Avdija Salković iz Novog Pazara.
U ovom broju naš list objavljuje odlomak koji počinje s Erdoanovim djetinjstvom:
– Poticao je iz Kasimpaše. Bio je dijete kvarta u kojem najbrži put razlikovanja od ostalih drugara prolazi putem mangupluka. Međutim, on uopće nije pridavao pažnje obećanjima koja je nosila logika kasimpašalijskog duha, a koja je jednog mladog čovjeka veoma lahko skretala s pravog puta.
U svoju je glavu utuvio fudbal. Počeo je igrati fudbal u osnovnoj školi i nikada ga nije ostavio u sljedećih gotovo šesnaest godina, sve do vojnog udara 12. septembra 1980. godine. Fudbalska avantura, započeta u ranoj mladosti, bila je najvažnije iskustvo što ga je nosilo do mjesta na kojem se danas nalazi. U ovim godinama naučio je da naspram teškoća ne padne u strah, da se ne predaje do posljednjeg trenutka, da postigne gol u šansi koja mu se ukaže.
Svako dijete koje igra fudbal mašta da jednog dana postane velika zvijezda; pjesnik te dane definira stihovima:
Svakim se novim jutrom/i novo buđenje rađa.
Život nije pružio priliku Recepu Tayyipu Erdoganu da postane fudbalska zvijezda. Međutim, godine provedene u fudbalu naučile su ga brzini i ravnoteži, taktici i strategiji, pobjedi i porazu, da vjeruje u sebe i da se nikada ne predaje. Pored identiteta sportiste, postoji jedna druga osobina koja podupire njegovu političku karijeru, a to je što je bio svršenik liceja Imam Hatip. Poštovao je vještinu govora, tradiciju i moralna načela sredine u kojoj je živio. Njegovi govori, protkani ajetima i hadisima, i osobita oratorska vještina privlačili su mase slušalaca.
Kada je 1976. godine postao predsjednik omladine Milli selamet partije za općinu Beyoglu (Bejolu), imao je samo dvadeset dvije godine. Iste godine postao je predsjednik omladine Milli selamet partije na nivou Istanbula. Godine 1984. nalazio se na mjestu predsjednika ogranka Refah partije za općinu Beyoglu, partije osnovane kao nastavak zatvorene Milli selamet partije. Godine 1985. izabran je za predsjednika istanbulskog ogranka Refah partije i postao je član Glavnog odbora Refah partije. A sada je, eto, bio kandidat za gradonačelnika Istanbula.
Očeva zabrana
Godinama je bio na čelu gradske partijske organizacije. Omladina koju je odgajao za ove dane i žene članice partije, koje su prva iskustva u radu na terenu stekle tokom njegove kandidature za predsjednika općine Beyoglu, uz napor identičan duhu Nacionalnog oslobođenja, iskreno su stisnuli zube i radili na tome da otvore put koji će Reisa odvesti do mjesta gradonačelnika.
Strast prema fudbalu, nastala tokom osnovne škole, nastavljena je još većim intenzitetom tokom srednje škole. Vremenom je usavršio talent za ovaj sport. Privukavši pažnju na sebe okretnošću na terenu, prihvativši ponudu od 1.000 lira, Tayyip Erdogan je prešao u Sportski klub Camialti (Džamialti). Pošto je stilom svoje igre podsjećao na slavnog Beckenbauera, njegovi prijatelji su ga prozvali “Imam Beckenbauer”.
Godine 1975. prešao je u IETT. Otad je bio profesionalac i za život zarađivao igrajući fudbal. Njegov otac Ahmet Erdogan mislio je da je interesiranje njegovog sina za fudbal jedna prolazna strast i ponašao se kao da ne zna ništa o fazama koje je njegov sin prošao na polju profesionalizma.
Kada je saznao za ponudu Eskişehirspora (Eskišehirspor), koja je došla nešto kasnije, veoma se naljutio: “Ja želim da ti učiš i postaneš čovjek. Međutim, ti se baviš nemogućim stvarima!” Rekavši ovo, nije mu dozvolio da prihvati ovu ponudu.
Mnogo godina kasnije, Tayyip Erdogan je rekao jednom novinaru: “Zbog svog oca propustio sam mnogo sličnih prilika.” A jedna od “propuštenih” prilika za kojima žali – možda i najveća – jest ponuda koja mu je došla od Fenerbahçea (Fenerbahče). Godine 1976. finalni mečevi istanbulske amaterske lige igrali su se na stadionu Vefa.
Nogometni performans Tayyipa Erdogana, koji je u timu IETT-a igrao u špicu, bio je na takvom nivou da je igrom zaintrigirao tadašnjeg trenera Fenerbahçea Tomu Kaloperovića, koji je u tom trenutku posmatrao meč. Kaloperović je upravi odnio ponudu za fudbalera Erdogana i zatražio da odmah realizuju njegov transfer. Sve i da je Tayyip Erdogan poletio od radosti u zrak kada mu je uprava Fenerbahçea ponudila transfer, pomislivši da će se suočiti s očevim protivljenjem, zatražio je dva dana da razmisli.
Naposljetku, kad je vidio da pokušaji uvjeravanja oca neće dati rezultata, bio je primoran odbiti ovu ponudu, koja bi, vjerovatno, njegovu životnu putanju okrenula na sasvim suprotnu stranu.
Uporedo s fudbalskom avanturom, nije odustajao ni od političke karijere. U godinama kad je upisao fakultet, istovremeno je nastavljao sa dužnostima u MTTB-u (Milli Türk Talebe Birligi – Turska nacionalna zajednica učenika i studenata) i ne zaostajući ni za jednom aktivnošću u mreži mladih Milli selamet partije otvarao je vrata ka učeničkoj fazi svoje političke karijere.
Služba narodu jest služba Bogu.
Političari mnogo vole i koriste ove riječi. Nažalost, ove vrijedne riječi ne bivaju više od jednog slogana koji se u predizbornim kampanjama stalno ponavlja, a koji se kasnije često i zaboravi.
Tayyip Erdogan ove riječi nikada nije koristio reda radi, suprotno tome, odgovornost na koju one aludiraju prihvatio je jednim vjerničkim zadovoljstvom i učinio je parolom poimanja službovanja.
Nanin ajran
U periodu kada je bio gradonačelnik Istanbula, Yusuf Beyazit (Jusuf Bejazit) bio je predsjednik Direkcije za eksproprijaciju nekretnina:
– U tom periodu 98% eksproprisanih objekata uradili smo uz dogovor – i kaže da je samo 2% sudski procesuirano.
Veysel Eroglu (Vejsel Erolu) se ubacuje u razgovor:
– U nekim slučajevima nije bilo dovoljno da dobijete i pristanak ljudi. Pored toga, morali ste imati u vidu i Tayyipovu savjest.
– Kako je to izgledalo?
– Da vam objasnim ovako – reče i poče pričati događaj koji, kako kaže, nikada neće zaboraviti.
– Donijeli smo odluku da izmjestimo jedno selo na padinama potoka koji je napajao akumulaciono jezero Darlik (Darlik). Sa seljanima smo se sporazumjeli o pitanju nadoknade; oni će svojevoljno napustili selo, a mi ćemo započeti posao rušenja objekata.
Dogovorenog dana stigli smo u selo sa ljudima iz osiguranja, buldožerima, kašikarima i upravljačima ostalih mašina. Toliko nas je bilo da je neko ko je gledao izdaleka mogao pomisliti da se radi o nekoj vojnoj jedinici koja je krenula na vježbe. I Tayyip je bio s nama.
Naravno, kada je riječ o jednom osjetljivom pitanju kao što je rušenje, rekao je da polazi i on. I mi smo rekli: “Svakako…”
Tako je, a šta smo drugo mogli reći? Zaustavivši ekipu malo pozadi, došli smo do seljana. Obradovali su se kada su ugledali gradonačelnika. Dok smo se služili i razgovarali, prišla nam je jedna nana:
“Dobro došli, gradonačelniče, dijete moje! Svojim rukama sam ti napravila ajran od domaćeg mlijeka. Probaj, vidi da li liči na vaše ajrane!”
Uz riječi: “Živa bila, nano moja! Namučila si se, neka su ti ruke zdrave!”, napravili smo nani mjesto među nama. Gradonačelnik je ovu slabašnu, nasmijanu staricu veoma zavolio, mnogo ga je ganulo njeno gostoprimstvo.
Rekao je: “Hajde, priđi i pričaj nam! Izgleda da si ti najstarija u ovom selu.” Nana je počela: “Otkad znam za sebe živim ovdje. Ovo je veoma staro selo, ali, da ste vidjeli, tada je bilo mnogo ljepše nego što je sada. Bilo je više zelenila. Duž potoka bile su debele vrbe. I sam znaš, žalosne vrbe. Da probaš da je obuhvatiš, ruke ti ne bi dostigle… Ovo naprijed bio je trščar.”
“Ko zna, kakva sjećanja gajiš u vezi s prošlosti…”
“Zar da ih ne bude, dijete moje! Ah, kada bi ove stijene i grane imale jezik pa da progovore!…” Pričajući o prošlosti, nanine oči su zasuzile.
Dok je svoj kažiprst nježno šetala po cvjetnim dezenima svojih pamučnih šalvara, s vremena na vrijeme bi uzdahnula pa utihnula, zatim bi ponovo nastavljala s pričanjem. Kao da je jučer bilo, sjećala se dugih šetnji sa svojim vjerenikom, ruku pod ruku, duž potoka, vlažne svježine vrba, sjenki što su se pred kraj dana pružale po vodi, jata čvoraka i još mnogo čega što je pripadalo tome vremenu.
Pobuna Istanbula
Možda je samo i živjela u prošlosti. Mir koji je tražila nalazila je među sjećanjima jednog skoro stoljetnog života koji se polahko rastapao, poput male djevojčice koja se igra skrivalica, nije izlazila iz svoje samoće sve dok joj ne dosadi. Nana nas je sve ganula. Teško sam se sustezao da ne zaplačem. Pogledao sam gradonačelnika, i on je bio plačljiv.
“Veysele!” Kada se malo smiri, reče: “Sakupi ljude, odlazimo!” Najprije sam pomislio da se šali, ali, pogledao sam ga, uopće nije ličio na nekog ko se šali. Koliko sam razumio, Tayyip je iz daljine osjetio nezadovoljstvo seljana i shvatio je da su pristali zato što su se plašili državne prisile, a ne zbog ličnog uvjerenja.
Ukratko, morali smo odložiti rušenje sve dok seljani svojevoljno ne isprazne kuće, a nakon što im se detaljno objasni zašto se moraju preseliti odavde.
Jedan od bliskih saradnika u vrijeme još dok je bio gradonačelnik Istanbula i neko ko ga jako dobro poznaje Burhan Metin, analizirajući neke događaje koje je lično vidio, stav koji je Tayyip Erdogan zauzeo u ovoj i sličnim situacijama komentariše kao posjedovanje veoma jakih osjećanja humanosti:
“Vrlo je malo ljudi u ovoj zemlji koji nemaju boli i patnji. Osim onih koji žive u vilama na Bosforu, svi imaju neku stranu koja im pritišće život. Ili su pritisnuti društvenim kontekstima ili potiču iz siromaštva. Mi smo jedno tužno društvo, mi smo jedno istočnjačko društvo. Život kojim živimo, tovari nas tugom. I Tayyip posjeduje jednu konstrukciju koja osjeća bol i tugu.
To i jeste ono što ga čini centrom privlačnosti; ljudi u njemu vide svoje stanje. U stvarnosti postoje dva Erdogana. Jedan je čovjek Erdogan koji sa svojom sviješću, teškim životom posjeduje jedno široko polje koje dijeli s prosječnim ljudima Turske. Drugi je pragmatični Erdogan, koji se dugi niz godina oblikovao u Milli Gorušu (Milli Görüş) u kojemu se bavio politikom…
Svojom ljudskom stranom, sastaje se s ljudskom zajednicom, izgrađuje sličnosti čovjeka na ulici i hvata ga za dušu. Ali, Erdoganov politički pragmatizan u raspućima na kojima se sastaje sa zajednicom i u kojima, s druge strane, predstavlja samu tu zajednicu, uvijek je usmjeren naprema korisnosti. Može se reći da iza Erdoganova uspjeha stoji krajnje uspješna harmonija ove dvije strane.
Istanbul se pobunio!…
Kada su se u večeri 27. marta 1994. godine, uz riječi: “Ima li, Bože, ovome kraja?/ Dova se naša s Milošću spaja…”, otvorile glasačke kutije, napaćeni građani Istanbula najzad su pronašli izlaz koji su tražili.
Rješenje je bio Tayyip Erdogan!
