Devetnaestogodišnji M. G. nema krova nad glavom. Spavao je godinama u grmlju u blizini Istiklal džamije na sarajevskoj Otoci, sretan je, kaže, jer se nikada nije ozbiljnije razbolio. Sada hladne dane i noći provodi u prihvatnom centru u sklopu Gerontološkog centra u Nedžarićima.
“Majka mi je umrla kad sam imao devet godina, braća i sestre su mi smještene u dom, a ja sam ostao sa ocem. Nedugo zatim otac me je ostavio na ulici. Kazao mi je da se snađem kako znam i umijem. On se oženio i otišao u Mostar”, priča mladić suzdržavajući suze.
Završio je samo osnovnu školu, a od devete godine radio je šta god je mogao.
“Nudio sam se ljudima da im čistim, sređujem baštu, kopam, radio sam sve što su mi ponudili samo kako bih mogao kupiti doručak i ručak, a za večeru mi nije ostajalo”, kazao je M. G. dodavši da su mu nekada ljudi pomagali, kada ga vide gdje spava, priđu mu i daju da jede, piše “Faktor“…
Ne zna gdje mu borave sestre i brat nakon što su napunili 18 godina u domu, nikada ga nisu potražili, a on ne zna ni gdje bi ih tražio i kako bi došao do njih.
“Ovdje su me doveli policajci i Služba za socijalni rad. Tu sam dok oni ne odluče drugačije, a dovodili su me i prošle godine tokom zime. Bitno mi je samo da imam krov nad glavom, da ne spavam na hladnom i mokrom”, pojašnjava sagovornik.
Sretan je jer u ovom prihvatilištu ima krov nad glavom, tri obroka dnevno i mogućnost da se okupa. Jedino što sada u životu želi jeste da ima posao.
“Radio bih bilo šta samo da mogu zaraditi, a za ostalo ću se nekako snaći”, kaže M. G.
I 57-godišnji Sabrija Adem boravi u prihvatilištu za osobe bez krova nad glavom. Već 21 godinu luta od parka do parka, spava na klupama, ispod krošnji drveća, u ruševinama kuća i objekata.
“Supruga mi je smještena u Zavodu u Bakovićima, dvije kćerke blizankinje su bile smještene u Dječije selo na Mojmilu, sada ne znam gdje su, već su punoljetne djevojke”, priča Adem.
Nikada nije radio, čitav život prehranjivao se onim što “zaradi” prosjačenjem na ulici.
“Ovdje sam 25 dana, nadam se da ću moći ostati do proljeća. Važno mi je da imam da jedem i spavam u toplom prostoru. Moja najveća želja je da imam krov nad glavom”, kazao je Adem.
Adela Bahto, šefica Službe socijalnog rada Gerontološkog centra u Nedžarićima, ističe da u privremenom smještaju trenutno boravi 13 osoba.
“Ovdje su smještene osobe koje nemaju krov nad glavom, beskućnici, osobe koje završe na ulici, a razloga je mnogo. Sve njih dovodi ili policija ili Centar za socijalni rad, ne može niko doći samoinicijativno”, kazala je Bahto.
U prihvatilištu mogu ostati nekoliko dana ili nekoliko mjeseci, zavisno od rješavanja njihovog statusa.
“Naše osoblje im pruža sve što im je potrebno. Smještaj, hranu, zdravstvenu njegu, a mogu se uključiti i u društveni život, te se na taj način ispunjavaju sve njihove egzistencijalne potrebe”, pojašnjava Bahto.
Mjesta ima za 25 osoba, a zimi je uglavnom sve popunjeno, dok je ljeti broj korisnika znatno manji, zbog povoljnijih vremenskih uslova.
