Rasprave o rješenju državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine vođene su kontinuirano tokom Prvog svjetskog rata. Stanovnicima Bosne i Hercegovine nametana su brojna rješenja od Austrijanaca, Mađara, Srba i Hrvata. I unutar naše domovine postojale su političke grupacije koje su predlagale konačno rješenje o smjeru u kojem bi se Bosna i Hercegovina kretala nakon završetka Prvog svjetskog rata.
Bošnjaci su u ovom periodu, uslijed slabljenja Osmanskog carstva, bili prinuđeni na potpunu promjenu političkog kursa, koja je započela još u vrijeme balkanskih ratova, kada su nad muslimanima širom Balkana izvršeni stravični zločini. Svjesni da su se našli u neposrednoj opasnosti, Bošnjaci se početkom Prvog svjetskog rata približavaju Austro-Ugarskoj. U prilog ovoj činjenici govori i masovno mobiliziranje bošnjačkog stanovništva u austrougarske vojne trupe. Koliko su s vremenom Bošnjaci postali važna karika u lancu austrougarske odbrane, dokazuju i uspjesi Bošnjačke regimente, o čijoj se hrabrosti pričalo širom Austro-Ugarske.
Ove činjenice doprinijele su tome da bošnjačka politička opcija, okupljena oko Šerifa Arnautovića, bude zagovornik autonomije Bosne i Hercegovine, ali u okviru Austro-Ugarske, što se znatno razlikuje od prvobitnih opcija ove grupacije, koje su se otvoreno protivile dolasku austrougarske vlasti na teritoriju Bosne i Hercegovine.
Nasuprot grupaciji oko Šerifa Arnautovića, koja je često nazivana i “starija” politička struja, bila je skupina mlađih bošnjačkih intelektualaca predvođena Mehmedom Spahom, koja se zalagala za to da Bosna i Hercegovina bude u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina SHS). Zbog poraza Austro-Ugarske na frontu, pri kraju Prvog svjetskog rata, rješenje državno-pravnog statusa za koji se zalagao Mehmed Spaho i ostatak mlađih bošnjačkih političara dobilo je prednost te je tako i “riješen” status Bosne i Hercegovine, koja je ušla u sastav novoformirane države. Činilo se da konačnim rješenjem državno-pravnog statusa Bosna i Hercegovina ulazi u nešto mirniji period. To se pokazalo pogrešnom procjenom već na samom početku postojanja nove zajedničke države, koja je Bosni i Hercegovini i Bošnjacima trebala donijeti toliko željeni mir i dugoročnu stabilnost.
FORMIRANJE JUGOSLAVENSKE MUSLIMANSKE ORGANIZACIJE
U prvim godinama postojanja Kraljevine SHS Bošnjaci su zapostavljani na svim područjima društvenog i javnog života. Prema pisanju Atifa Purivatre u djelu Formiranje Jugoslavenske muslimanske organizacije i njen razvoj do prevazilaženja krize početkom 1922. godine, Bošnjacima (tada Muslimanima) su učinjene mnogobrojne nepravde, a zbog stvaranja svijesti o tome da su Bošnjaci Turci, dogodilo se mnogo pljačkaških napada, od kojih su neki završavali i ubistvima Bošnjaka. Ovakvi istupi od strane Srba pravdani su reakcijom na “nedjela” koja su učinjena Srbima nakon atentata 1914. godine.
Uslijed takve situacije, Bošnjaci su se opravdano bojali za svoju egzistenciju te su, prema pisanju Purivatre, pojedinačno tražili imovinsku zaštitu i upućivali razne žalbe mjerodavnim faktorima u vlasti. Čak se i iz telegrama Svetozara Pribićevića, ministra unutrašnjih poslova, vidi da je i on zabrinut za odnos prema muslimanskom stanovništvu u Bosni i Hercegovini. Nepovoljno stanje u kojem su se Bošnjaci nalazili tokom prvih mjeseci od uspostave nove države iziskivalo je kolektivno rješenje vodećih bošnjačkih intelektualaca koji će pred sebe, kao glavni zadatak, staviti očuvanje bošnjačkih interesa koji su bili u velikoj mjeri ugroženi. U to vrijeme, prema pisanju Husnije Kamberovića u djelu Mehmed Spaho (1883–1939); Politička biografija, ideje o stvaranju posebne političke organizacije proizilazile su iz teškog stanja u kojem su se našli muslimanski zemljoposjednici, ali i zbog zaštite od teškog položaja koji ih očekuje.
Bošnjaci su se u ovom periodu okupljali oko dva politička lista, Vrijeme i Jednakost, koji su imali različite poglede na bošnjačko političko djelovanje u novoj državi, ali se njihova politika nije u velikoj mjeri razlikovala. Bošnjački političari okupljeni oko lista Vrijeme bili su predvođeni Mehmedom Spahom, Sakibom Korkutom i Halidom Hrasnicom. Ova grupa istaknutih bošnjačkih intelektualaca bila je poznata pod imenom Muslimanska organizacija. Oni su u svom programu posebno isticali brigu za zaštitom i očuvanjem Islamske vjerske zajednice, što je i jedna od njihovih glavnih osobenosti u odnosu na grupu okupljenu oko lista Jednakost, koja je sebe nazivala Jugoslavenska muslimanska demokratija. U njihovom političkom programu nije bilo mjesta za agrarno pitanje, kojem je Muslimanska organizacija pridavala značajnu pažnju, a također su zanemarivali i pitanje Islamske vjerske zajednice, koje je za vrijeme Austro-Ugarske bilo u glavnom fokusu svih bošnjačkih političkih opcija.
Ibrahim ef. Maglajlić shvatao je ranjivost rascjepkane bošnjačke politike, pa je krenuo u odlučnu borbu s ciljem približavanja stavova grupa okupljenih oko listova Vrijeme i Jednakost. Na njegovu inicijativu, došlo je do niza sastanaka koji su trebali doprinijeti ujedinjenju bošnjačkih političkih opcija, a sve s ciljem jačanja položaja bošnjačkog naroda u za njih veoma turbulentnom razdoblju u kojem su sve više gubili politički kredibilitet. Maglajlićeva grupa imala je program veoma sličan onom kojeg su zastupali intelektualci okupljeni oko lista Vrijeme. Ipak, s predstavnicima grupe koja je bila bliska listu Jednakost i uz veće napore nije došlo do željenog približavanja stavova, pa su oni odlučili prikloniti se opciji Svetozara Pribićevića, koja se zvala Jugoslavenska demokratska stranka.
Ovakav stav nije pokolebao Ibrahima ef. Maglajlića i ostatak bošnjačkih političara koji su uložili mnogo napora na približavanju stavova. Prema pisanju lista Pravda, na koji se Kamberović poziva u svom djelu, 16. februara 1919. godine održana je veoma važna sjednica kotarskih delegata, kojom je predsjedavao Ibrahim ef. Maglajlić. Na ovom historijskom sastanku donesena je odluka o osnivanju nove bošnjačke političke opcije pod nazivom Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO). Za prvog predsjednika JMO-a izabran je Ibrahim ef. Maglajlić, a neki od prvobitnih članova bili su: Sakib ef. Korkut, Edhem Mulabdić, Šemsudin ef. Sarajlić, Halid-beg Hrasnica.
Novoformirana stranka u našoj javnosti često je spominjana i kao “Spahina JMO”, iako Mehmed Spaho nije bio u njenom prvobitnom sastavu, već joj je pristupio tek u maju 1919. Vodeće ličnosti Jugoslavenske muslimanske organizacije bile su svjesne da njihova ideja neće biti prihvaćena od svih bošnjačkih intelektualaca, što se i obistinilo tokom 1919. godine i godinu kasnije, kada dolazi do osnivanja manjih političkih organizacija koje nisu svoje stavove dijelile s JMO. Čak je i istaknuti predstavnik tzv. “starije” političke struje pred kraj Prvog svjetskog rata Šerif Arnautović planirao svoj ponovni politički povratak. Ipak, politički “istrošen”, nije imao snage za ozbiljniji politički aktivizam. Jugoslavenska muslimanska organizacija, iako nije imala podršku od cjelokupne bošnjačke političke javnosti, ipak je uspjela postati najjača politička opcija u vrijeme prve Jugoslavije. Dokaz tome bili su i prvi održani izbori na kojima je JMO učestvovala. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, raspisanim u novembru 1920. godine, u Bosni i Hercegovini ova stranka osvojila je najveći broj glasova i rekordna 24 mandata.
POTREBA ZA VLASTITIM GLASILOM
Odluka lidera JMO-a da nova stranka zaslužuje ozbiljno novo glasilo donesena je u prvim danima nakon formiranja ove političke opcije. Smatrano je da list Vrijeme, koji je do tada zastupao interese većine bošnjačkih političara koji su se opredijelili za ideju o stvaranju nove stranke, ne može zadovoljiti njene potrebe, te je odlučeno da se osnuje novi list – Pravda. Prvi broj Pravde objavljen je već 22. februara 1919. godine, tek nekoliko dana nakon zvaničnog osnivanja stranke. Glavni zadatak ovog lista bio je da javnost izvještava o aktivnostima Jugoslavenske muslimanske organizacije, ali i općenito o političkoj klimi u novoj zajedničkoj državi u čijem zvaničnom imenu nije spominjana Bosna i Hercegovina. Iako je u ovom periodu postojalo još nekoliko listova, ali i političkih opcija na teritoriji Bosne i Hercegovine, utjecaj Pravde sve je više rastao.
Ukidanje političkih stranaka i listova koji su bili u njihovoj službi za vrijeme Šestojanuarske diktature 1929. godine negativno se odrazilo na bošnjačku političku scenu, ali i općenito na Bosnu i Hercegovinu. Mehmed Spaho, koji se zbog dugogodišnjeg plodnog političkog angažmana profilirao kao istaknuti vođa Jugoslavenske muslimanske organizacije, bio je pod prismotrom vlasti, te je s Halidom Hrasnicom kraći period proveo u pritvoru, što dovoljno govori o situaciji u tadašnjoj državi. Ipak, nakon završetka Šestojanuarske diktature, ponovo je aktiviran politički život u Bosni i Hercegovini, kao i u ostatku Kraljevine SHS.
I Mehmed Spaho je postepeno “odmrznuo” svoje političke aktivnosti, a list Pravda nastavio je redovno izlaziti. Pravda je tokom tridesetih godina prošlog stoljeća bio jedan od utjecajnijih listova u našoj domovini. Izlazio je svakog petka, a svojim čitaocima, koji su uglavnom bili Bošnjaci, davao je politički, društveni i kulturni pregled sedmice. Pravda se trudila detaljno pisati o aktivnostima JMO-a, stanju u zemlji i svijetu, te o raznim izazovima pred kojima se nalazio bošnjački narod. Sadržaj Pravde bio je veoma kvalitetan, a posebno se to može vidjeti u brojevima objavljenim u toku 1937. godine. List je tada imao raznovrsne redovne rubrike, a jedna od zanimljivijih zvala se “Pišu nam prijatelji”.
U toj su rubrici tekstove objavljivali saradnici Pravde iz čitave Bosne i Hercegovine, ali i iz Kosovske Mitrovice, Sjenice i Novog Pazara. Iako je sarajevska Pravda bila obilježena kao isključivo političko glasilo Mehmeda Spahe i njegove Jugoslavenske muslimanske organizacije, ona je, prije svega, bila list koji je informirao bošnjačku javnost o situaciji u zemlji i regiji. Njen sadržaj bio je raznovrstan, o čemu svjedoči i veliki broj tekstova o prvom muslimanskom NK “Đerzelez” iz Sarajeva. Svoje mjesto u Pravdi imala su i razna kulturno-umjetnička društva tada s muslimanskim prefiksom, koja su osnivana iz potrebe za podizanjem kulturne svijesti našeg naroda.
Drugi svjetski rat Bošnjacima je donio nove političke promjene koje su značile i ukidanje ranijih političkih opcija i listova. Kao i pri stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, za Bošnjake je nastupio period neizvjesnosti i nacionalnog “lutanja” koje je bilo aktuelno u toku Drugog svjetskog rata, ali i dugo nakon njegovog završetka.
