Hrvatski planovi, u suštini, tiču se daljnjeg dezintegriranja Bosne i Hercegovine i osiguravanja još većeg stepenu zaštite Draganu Čoviću i Hrvatskoj demokratskoj zajednici Bosne i Hercegovine.
Kad su prije nešto više od dvije godine Majke Srebrenice oduševljeno počastile novoizabranu hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović pomalo neukusnom titulom “kraljice Balkana”, za bolje upućene bilo je samo pitanje vremena kad će se pokajati zbog svog naivnog i ničim potkrijepljenog euforičnog doživljaja jedne prosječne činovnice, koja je, nesretnim spletom okolnosti, dospjela do predsjedničke funkcije.
Trebalo je, eto, proći više od dvije godine da se završi ljubav rođena iz čiste zabune, ljubav u kojoj je gospođa Grabar-Kitarović vidno uživala, jer joj je pomagala da prikrije pravu narav svog površnog i dnevnopolitičkog razumijevanja Bosne i Hercegovine, dok Udruženje Majke Srebrenice i stanovnici Srebrenice od čitave te nepotrebne javne predstave nisu imali apsolutno ništa. Osim, naravno, gorkog aftertastea i osjećaja iskorištenosti, što je vrlo čest slučaj s poštenim svijetom kad se upetlja u bliske odnose s političarima.
Majke Srebrenice i još šest stradalničkih organizacija iz Bosne i Hercegovine reagirale su otvorenim pismom na najnovije, jer nije prvi put, upiranje prstom hrvatske predsjednice, ili njezinih anonimnih suradnika, u Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake kao izvor goleme islamističke terorističke prijetnje susjedstvu i Europi, pri čemu su se spominjale brojke od 5.000 do 10.000 radikaliziranih muslimana koji žive u Bosni i Hercegovini.
‘Grdno smo se prevarile’
“Tada su takve izjave dolazile iz Srbije, a na kraju je sve okončano genocidom nad Bošnjacima. I sami znate da i danas, 22 godine nakon genocida, tražimo kosti naše djece i muževa. I sami znate da smo Vas nekad smatrale i oslovljavale ‘kraljicom Balkana’ i u Vama vidjele nadu za neka bolja vremena i odnose na ovim prostorima. Nažalost, grdno smo se prevarile”, piše u epistoli javno poslanoj hrvatskoj predsjednici.
Grabar-Kitarović brzo im je otpovrnula: prvo ciničnom rečenicom da je “najlakše imati mišljenje o prošlosti, a puno je teže imati program koji će ponuditi realan privredni i društveni razvoj”, pa zatim i cijelim pismom. “Budući da ste naglasile kako ste me, u najboljoj namjeri, smatrale i oslovljavale ‘kraljicom Balkana’, dužna sam odmah istaknuti kako se nikada nisam takvom doživljavala, nego sam samo i jedino predsjednica Republike Hrvatske. Ništa više i ništa manje od toga. Moja je prva dužnost štititi državne interese Republike Hrvatske i nacionalne interese hrvatskoga naroda i svih hrvatskih građana”, napisala je i dodala još pregršt fraza, u kojima ni na koji način ne objašnjava svoje više puta ponovljene izjave o Bosni i Hercegovini kao uporištu enormnog broja ekstremnih islamista.
“Otkako je postala članica Evropske unije, najveći dio hrvatske vanjske politike obilježen je pokušajem da se Evropsku uniju instrumentalizira kako bi se postigli specifični ciljevi Hrvatske u odnosu prema, prije svega, Srbiji, a također i Bosni i Hercegovini. Vidjeli ste da je ona nekoliko puta pokušala usporiti put Srbije, odnosno blokirala je početak razgovora o pojedinim poglavljima, doduše neuspješno, jer Hrvatska, ustvari, nema dovoljno moći da to napravi sama, a trenutno nema nijednog saveznika za takvo ‘soliranje’. Ove izjave u odnosu na Bosnu i Hercegovinu pokazuju da ona to pokušava i u tom slučaju”, kazao je Dejan Jović, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, u nedavnom intervjuu Radiju Slobodna Evropa.
Prije će, međutim, biti da je Hrvatska više-manje digla ruke od pokušaja instrumentalizacije Bruxellesa i Berlina u vezi sa svojim političkim namjerama u Bosni i Hercegovini, jer pokušaj nije pao na plodno tlo, pa se sasvim okrenula Sjedinjenim Američkim Državama i tamošnjoj, još uvijek novoj i prilično konfuznoj, administraciji Donalda Trumpa. Valjda su Kolinda Grabar-Kitarović i ostatak državnog vodstva procijenili da Trump i njegovi ljudi dobro reagiraju na priče o potencijalnim islamskim teroristima u srcu Europe te je Zagreb u tome vidio, a i dalje vidi, priliku za priskrbljivanje moćne podrške u realizaciji svojih političkih planova u Bosni i Hercegovini, istovremeno zatvarajući oči pred opasnim desničarskim radikalizmom i neoustaštvom u svojim redovima.
U očekivanju presude šestorki u Hagu
Hrvatski planovi, u suštini, tiču se daljnjeg dezintegriranja Bosne i Hercegovine i osiguravanja još većeg stupnja zaštite Draganu Čoviću i Hrvatskoj demokratskoj zajednici Bosne i Hercegovine u prakticiranju političke svemoći, samovolje i stvarne nebrige za život svojih birača, koji se masovno iseljavaju, ponajviše zbog toga i zbog posjedovanja hrvatskih pasoša, premda je opravdano i logično traženje da se pronađe model koji bi omogućio Hrvatima da ih u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine zastupa onaj koga izabere većina Hrvata. Drugo je pitanje jesu li izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koje promovira Čović najbolji i najkonstruktivniji put prema tom cilju.
Hrvatskoj i vodstvu Hrvata u Bosni i Hercegovini pritom se jako žuri, jer vlada strah od pravomoćne haške presude šestorici bivših političkih i vojnih čelnika bivše samozvane rhrvatske republike Herceg-Bosna, presude koja se očekuje u studenom ove godine: širenje panike u vezi s islamističkom prijetnjom u Bosni i Hercegovini utoliko ima i funkciju poziva Americi da se snažnije lobistički angažira na tome da iz haškog pravorijeka nestane barem kvalifikacija o udruženom zločinačkom pothvatu.
Umjesto da vode politiku koja će se suočiti s bosanskohercegovačkim grijehom hrvatske politike tokom devedesetih godina i koja neće dopustiti da se eventualna osuđujuća haška presuda iskoristi za političko obespravljivanje i stigmatiziranje Hrvata koji danas žive u Bosni i Hercegovini, Zagreb i Mostar ponašaju se tako da idu na ruku onima koji nestrpljivo čekaju da odluku iz Haaga pretvore u sredstvo političke borbe protiv najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda kao smetnje kreiranju neke drukčije Bosne i Hercegovine.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
