Pismo prenosimo u cjelosti.
Bosna i Hercegovina spada u red zemalja koje su potpisale i ratifikovale najveći broj međunarodnih Ugovora, Protokola i Konvencija u okviru zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sticanjem nezavisnosti 1992. godine kao država nasljednica bivše SFRJ automatski postaje članicom ugovora o ljudskim pravima ratfikovanim od strane bivše SFRJ. To znači da je Bosna i Hercegovina ratifikovala glavne međunarodne ugovore ljudskih prava.
Napominjem neke od njih:
– Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i njegova dva protokola
– Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
– Konvenciju o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije
– Konvenciju protiv torture i drugih surovih, nedljudskih ili ponižavajućih postupaka i kažnjavanja
– Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena
– Konvenciju o pravima djeteta
– Okvirnu konvenciju o zaštiti prava nacionalnih manjina i mnoge druge međunarodne ugovore ljudskih prava
Međutim, i pored svega toga Bosna i Hercegovina posjeduje diskriminatorske Ustave, bilo da se radi o Državnom ili ustavima entiteta.
Ustav Bosne i Hercegovine
U Preambuli Ustava Bosne i Hercegovine stoji:
Oslanjajući se na poštivanje ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti, posvećeni miru, pravdi, toleranciji i pomirenju, ubjeđeni da demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva…..itd………..
Inspirisani Univerzalnom Deklaracijom o ljudskim pravima, Međunarodnim paktovima o građanskim i političkim pravima, odnosno ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, i Deklaracijom o pravima lica koja pripadaju nacionalnim ili etničkkim, vjerskim i jezičkim manjinama, kao i drugim instrumentima ljudskih prava.
Podsjećajući na Osnovna načela usaglašena u Ženevi 08.09.1995. godine i u Njujorku 21.11.1995. godine sporazuma u Dejtonu koji će biti potpisan 14. decembra 1995. godine u Parizu po kojem Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici sa ostalim) i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine.
Ovakva definicija sama po sebi je diskriminatorska tim više što kategorija „ostali“ u daljem tekstu Ustava neprecizira ko su, koja prava i obaveze po tom osnovu imaju. Diskriminatorski je i po tome što je sačinjen po osnovu etniciteta čime automatski tvori favorizovane ili privilegovane /Bošnjake, Hrvate i Srbe/ i podređene obespravljene grupe građana-državljana.
Da bi smo ovakvu konstataciju potkrijepili činjenicama i argumentima na samom početku osvrnimo se na Izborni zakon Bosne i Hercegovine po kojem stoji da se za visoke predsjedničke državne i entitetske pozicije mogu kandidovati samo ili isključivo pripadnici
„konstitutivnih naroda“- dokaz za to je tročlano Predsjedništvo Bosne i Hercegovine gdje se dva člana biraju iz reda Bošnjačkog i Hrvatskog naroda sa teritorije Federacije Bosne i Hercegovine, a jedan član predstavnik Srba sa područja Republike Srpske.
Druga diskriminatorska kvalifikacija Izbornog zakona jeste izbor kandidata u Dom naroda Parlamentarne Skupštine Bosne i Hercegovine gdje opet isključivo ili samo mogu biti birani pripadnici /po pet 5 predstavnika/ konstitiutivnih naroda, uz napomenu da su ovaj Ustav utvrdili svi drugi osim građana Bosne i Hercegovine.
Ustav decentralizovane Federacije Bosne i Hercegovine i Ustav centralizovanije Republike Srpske također su prepoznatljivi po svojim diskriminatorskim obilježjima naročito ako se zna da se po osnovnu tih ustava u Federaciji Bosni i Hercegovine za predsjedničku poziciju mogu se kandidovati i biti birani samo pripadnici Bošnjačkog i Hrvatskog naroda, dok u Republici Srpskoj za predsjedničku poziciju Ustav omogućava kandidaturu i izbor samo pripadnicima Srpskog naroda iz tog Entiteta.
Jedna veoma bitna institucija koju malobrojni prepoznaju kao takvu, a koja se svojim mandatom bori protiv svih oblika rasne ili vjerske diskriminacije je također uspostavljena na diskriminatornim principima jeste institucija OMBUDSMANA. Ovdje također još uvijek samo pripadnici „konstitutivnih“ naroda mogu participirati, tako da trenutno postoje državni Ombudsmani pripadnici Bošnjačkog, Hrvatskog i Srpskog porijekla /po jedan/.
Izborni zakon Bosne i Hercegovine po osnovu važećeg Ustava /koja ironija najvišeg pravnog akta/ garantuje pravo svih punoljetnih državljana da mogu birati ali ne i biti birani, a u isto vrijeme Ustav „garantuje“ jednakost i ravnopravnost uvažavajući, priznavajući i štiteći sve rasne i vjerske razlike kao kvalitet.
Ironija ovakvog ustava se ogleda i u tome što još nikada i niko ne razmišlja o vojnim i policijskim strukturama u Bosni i Hercegovini. Na najvišim instancama ovih institucija također pozicije zauzimaju isključivo pripadnici „konstitutivnih naroda“ i samo za njih su rezervisana komandna mjesta.
Da sve ovo bude začinjeno „šlag na tortu“ Bosna i Hercegovina 2003. godine 1. Aprila usvaja
Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina, koji pored alfabetskog nabrajanja nacionalnih manjina /17 nacionalnih manjina, Član 3/ opet prepoznaje kategoriju „ostalih“ čime dodatno „razvodnjava“ prava nacionalnih manjina, a naročito „omogućavanjem“ njihovog učešća u raspodjeli i učešću u vlastima Bosne i Hercegovine /član 19 /, definišući određjene procentualne zastupljenosti u sveukupnom broju stanovništva /ovisno o nivou vlasti/, a da u posljednjih 19 godina nije izvršen zvaničan Popis stanovništva.
Ovaj isti Zakon po kojem se garantuje pravo nacionalnih manjina na učešće u raspodjeli vlasti u Bosni i Hercegovini, dodatno pojašnjava da će učešće nacionalnih manjina na višim razinama vlasti biti regulisano Izbornim zakonom Bosne i Hecrgovine, nije ništa do obična farsa, ako se ta prava upravo tim Izbornim zakonom i dalje osporavaju, a što je osnovni diskriminatorski oblik i proizvod diskriminatorskog Ustava Bosne i Hercegovine.
Ustav Bosne i Hercegovine „garantuje“ ljudska prava i osnovne slobode, nediskriminaciju, jednaka socijalna i kulturna prava svim građanima koji žive na teritoriji Bosne i Hercegovine, a 15 godina od važenja tog istog Ustava /18 godina od nezavisnosti Bosne i Hercegovine/ nije formirana ni jedna jedina škola niti jedan jedini javni informativni servis kojima bi se prepoznala bilo koja nacionalna manjina i u kojima bi se ogledala politička i građanska, socijalna i kulturna ravnopravnost i jednakost BH građana, a svi smo obavezni plaćati razne TV i radio pretplate, bez obzira da li ste u socijalnoj potrebi i da li ste u mogućnosti ostvariti određeni vid socijalne zaštite i ako je Bosna i Hercegovina potpisala Evropsku povelju o socijalnim, ekonomskim i kulturnim pravima i po osnovu koje garatuje jednakost i ravnopravnost uživanja socijalnih, ekonomskih i kulturnih prava.
Mnogi zvaničnici i institucije Bosne i Hercegovine za važeći Ustav kažu da je to „Sporazum zaraćenih strana“ nastao zbog prestanka i obustave ratnih dejstava, sa čime se i ja mogu složiti. Medutim ti isti zvaničnici i institucije tog istog sporazuma „drže se“ samo u dijelu koji im u koje vrijeme i na kom mjestu odgovara, dok će opet taj isti „sporazum“ kritikovati kada im to ne ide u prilog. Činjenica da je nakon posljednjih izbora u Bosni i Hercegovini, zbog nedostatka predstavnika Srba u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, odreagovano sa hitnim izmjenama Izbornog zakona i iznalaženjem mehanizama za otklanjanje takvih i sličnih mogućnosti ili nedostataka.
U Bosni i Hercegovini je sve moguće, pa i to da osoba/e protiv koje se vodi krivični postupak za organizovani privredni kriminal /samo zato što je pripadnik „konstitutivnih naroda“/, sjedi u najvišim institucijama vlasti i pregovara o budućem ustrojstvu države, ali je nemoguće da poštena i kvalitetna osoba, samo zato što je pripadnik ili pripadnica nacionalne manjine ima pravo da bude učesnikom tih pregovora ili bude birana na „visoke“ pozicije i samo zato što nije pripadnik ili pripadnica „konstitutivnih naroda“.
Sve gore pomenuto me ponukalo da 2003 godine kao Kordinator Vijeća Roma Bosne i Hercegovine organizujem Okrugli sto pod nazivom „Izborni zakon i Izbori 2004.“ Zaključci i preporuke sa ovog Okruglog stola upućeni su prema Parlamentu Bosne i Hercegovine i Centralnoj izbornoj komisiji uz napomenu, da ću podnijeti tužbu Sudu za ljudska prava u Strazburu protiv Bosne i Hercegovine ukoliko u roku od jedne godine Bosna i Hercegovina ne otkloni diskriminatorske odredbe Ustava i Izbornog zakona. Na svom portalu FENA ovu vijest objavljuje 21. avgusta 2003. godine pod naslovom „Dervo Sejdić će tužiti Bosnu i Hercegovinu zbog Ustava i Izbornog zakona“
Na moj upit aprila 2006. godine prema Centralnoj izbornoj komisiji: “Zašto ja kao pripadnik romske nacionalne manjine nemam pravo da se kandidujem za predsjednika države“ doslovno mi stiže odgovor u kojem se kaže „Vi morate mijenjati Ustav da bi ste mogli mijenjati i Izborni zakon koji bi vam to omogućio“, ovaj dopis ću kasnije priložiti kao argument.
I zvanično nakon pada „Aprilskog paketa“ koji se takođe nije bavio ovom problematikom, ali je bilo predlagano tri garantirajuća mjesta za pripadnike nacionalnih manjina u Parlamentu Bosne i Hercegovine, 21. juna 2006. godine ja podnosim tužbu-apelaciju Sudu za ljudska prava. Istu apelaciju pokrenuo je i gospodin Jakob Finci krajem septembra 2006. što će biti razlog da sud obje apelacije spoji u jedan predmet i isti proslijedi Visokom sudskom vijeću Suda za ljudska prava.
Nakon što je 3. juna 2009. godine održana javna rasprava pred Visokim sudskim vijećem Suda za ljudska prava u Strazburu, isto tijelo je 22. decenmbra 2009. godine objavilo svoju Odluku u kojoj se konstatuje da smo ja i gospodin Finici kao pripadnici nacionalnih manjina po Ustavu i Izbornom Zakonu Bosne i Hercegovine diskriminirani te da je Bosna i Hercegovina dužna svoj Ustav uskladiti sa članom 1. Protokolom 12 Evropske Konvencije o zaštiti ljudskih prava, članom 3. i članom 14 Protokola br. 1 i članom 1. Protokola 12 Evropske Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije koju je Bosna i Hercegovina 2005. godine također ratifikovala.
U ovoj sudskoj odluci nema rokova za implementaciju iste ali se dobro zna da je Bosna i Hercegovina sa Vijećem Evrope potpisala Sporazum o saradnji i pridruživanju čime se dodatno obavezala na poštivanje konvencija, protokola, međunarodnih ugovora i drugih mehanizama zaštite ljudskih prava i sloboda ta da isti može biti suspendovan u koliko Bosna i Hercegovina se ne bude pridržavala preuzetih obaveza.
Također ukoliko bi se desilo da Odluka ne bude implementirana, postavlja se pitanje demokratičnosti narednih Izbora čiji bi rezultati bili lako oborljivi upravo iz razloga da su održani u nedemokratskoj atmosferi i sa konstatovanom diskriminacijom.
Ja iskreno očekujem da će BH političari biti u dovoljnoj mjeri opredjeljeni za sprovedbom Odluke, te da će na narednim izborima po prvi put biti omogućena kandidatura pripadnicima nacionalnih manjina na pozicije za koje do sada se nisu mogli kandidovati.