NVO „Broj 19“, sa ciljem obilježavanja godišnjice deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore, poziva sve slobodnomisleće ljude da se u srijedu, 22.maja ove godine u 9,00 časova okupe ispred Centra bezbjednosti u Ulcinju.
Prema dosadašnjim saznanjima, upravo 22.maja 1992.godine je od strane ulcinjske policije priveden najveći broj bosanskohercegovačkih izbjeglica koje su tu našle utočište. Nažalost, ispostavilo se da su tada pogriješili u svojoj procjeni, jer su gotovo svi surovo likvidirani na teritoriji genocidne tvorevine koja danas nosi ime Republika Srpska. U znak sjećanja na te nevine žrtve, položićemo cvijeće i odati im poštu minutom ćutanja, odnosno proučiti Fatihu. Potom ćemo organizovati protestnu šetnju do Centra bezbjednosti u Baru gdje su se, prije 21 godine, uhapšene ulcinjske izbjeglice pridružile svojim nesrećnim zemljacima pohapšenim u međuvremenu na teritoriji barske opštine. Tu ćemo im takođe, na isti način odati poštu.
U ponedjeljak, 27.maja ćemo organizovano prisustvovati obilježavanju godišnjice deportacija u Herceg Novom, gdje se tada nalazio tzv. Sabirni centar odakle su pohapšene izbjeglice isporučene koljačima Radovana Karadžića.
„Nakon pokolja uvijek ostanu grobovi, sjećanja i riječi. Otprilike svakih pola vijeka, koliko protekne između dva krvoprolića na Balkanu, dolaze novi, još okrutniji ratnici, koji snagom stare mržnje i novog oružja kosti prethodnih žrtava pokriju svježim humkama. Grobove prekrije trava, sjećanja na zločine i zločince vremenom izblijede, heroji se ionako brzo zaborave; ostaju samo zapisane riječi.
Crna Gora! Zemlja čojstva i junaštva. Zemlja vojvode Marka Miljanova, koji je napisao da je junaštvo braniti sebe od drugoga, a čojstvo braniti drugoga od sebe. Taj veliki i prepoznatljivi crnogorski kult srušen je kao kula od karata tokom velikog lova na bosanskohercegovačke izbjeglice…
S proljeća 1992. godine, bježeći od strahota rata, veliki broj izbjeglica iz Bosne i Hercegovine potražio je spas u susjednoj Crnoj Gori. Prognani i uplašeni ljudi smjestili su se kod svojih rođaka, kod prijatelja, ili kod plemenitih neznanaca. Neki su se sklonili u odmarališta bosanskih firmi na crnogorskom primorju, imućniji u stanove i vikendice. To je bila greška: protivno crnogorskoj tradiciji i etici, ili bar onom što se vjerovalo da crnogorska etika jeste, protivno Ustavu, Zakonu i svim međunarodnim konvencijama, crnogorski policajci su uhapsili više od stotinu bosanskohercegovačkih izbjeglica i svezanih ruku ih isporučili dželatima Radovana Karadžića… Lov na izbjeglice trajao je danima i odvijao se na gotovo čitavom prostoru Crne Gore. Nesrećni ljudi hapšeni su duž crnogorskog primorja od Ulcinja do Herceg Novog, i u unutrašnjosti od Podgorice do Pljevalja. Izbjegli Bošnjaci hapšeni su pod optužbom da su ekstremisti, ratni zločinci i kriminalci…
Po svojoj organizovanosti, selektivnosti i mržnji, hajka na Bošnjake sličila je nacističkom lovu na Jevreje. Punoljetni muškarci hapšeni su samo zbog svog imena, mjesta rođenja ili mjesta izdavanja lične karte. Racije su sprovođene po ulicama i trgovima, kućama i vikendicama, kafanama i hotelskim sobama… Pod optužbom da su ratni zločinci, crnogorska policija je hapsila i deportovala ugledne bosanskohercegovačke privrednike, bivše gradonačelnike, politikologe, inženjere, kolege policajce, šumare, mlade vojnike, oficire… Čak i žene. Pored izbjeglica, odvođeni su i Bošnjaci koji su godinama radili i živjeli na crnogorskom primorju ili su se tu zatekli na službenom putu, kao i crnogorski državljani sa prebivalištem u BiH.
Izbjeglice iz BiH prijavljivali su komšije, nečasni pojedinci iz Crvenog krsta, domicilni sijači mržnje kojima se nije sviđao bosanski akcenat… U hvatanju izbjeglica utrkivali su se crnogorska javna i tajna policija, parapolicija Radovana Karadžića, vojna policija, rezervisti. Bez sudskog naloga, usred mrkle noći, ili u cik zore, pred uspaničenim majkama odvođeni su sinovi; djeca su zapomagala za očevima, žene za muževima, sestre za braćom. Predstavnike vlasti, u obavljanju ove „važne patriotske misije“, nisu mogli spriječiti ovi vapaji, baš kao ni molbe čestitih domaćina da im iz kuća ne odvode rođake i prijatelje. Ostrašćeni puk sokolio je policiju: „Tu su Turci, vodite ih, vodite ih…“
Crnogorski policajci prilikom hapšenja nisu često dozvoljavali izbjeglicama ni da se obuku. Odvođeni su u pidžamama, šortsevima, papučama. Polugoli su držani u hladnim podrumima i ćelijama. Mnogi su bili maltretirani, izlagani torturi. Isljednici su tukli svezane Bošnjake, bacali ih niz stepeništa, držali im nož ispod grla. Policija je privedenim izbjeglicama oduzimala novac, nakit, automobile. Desetak godina kasnije, neki od tih automobila su se još uvijek nalazili u voznom parku MUP-a Crne Gore.
Atmosferi linča posebno su doprinosili novinari državnih medija. Uz to, srpski intelektualci su bili zaduženi da svojim intervjuima , člancima i publikacijama u Crnoj Gori šire i jačaju mržnju prema Muslimanima i Hrvatima. Prednjačili su sljedbenici profesora Novaka Kilibarde, lidera Narodne stranke. Držeći se Kilibardinog više puta javno izrečenog gesla da je „Gorski vijenac“ zvanični program ove ultrašovinističke stranke, kliktali su Njegoševe stihove: „Kako smrde ove poturice“, „Trijebimo gubu iz torine“, „Udri vraga, ne ostav’ mu traga“, „Da čistimo zemlju od nekrsti“, „Zaudara zemlja Muhamedom“… Iz sve snage pojali su i novokomponovane stihove: „Ko je drugi/ ja sam prvi/ da pijemo turske krvi“, „Volimo te, Slobodane, jer ti mrziš muslimane“, „Ala smrdi ova turkovina“…
Rekonstrukcija ovog zločina nad Bošnjacima nedvojbeno pokazuje da su deportacije i odvođenje u smrt bosanskohercegovačkih izbjeglica zaustavili tadašnji crnogorski predsjednik Momir Bulatović i premijer Milo Đukanović, tek poslije 5. juna, i sa gotovo dvomjesečnim zakašnjenjem…
Prema zvaničnom dokumentu- odgovoru na poslaničko pitanje ministra policije Nikole Pejakovića, na teritoriji Crne Gore je s proljeća 1992.godine uhapšeno i deportovano 83 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine (48 Bošnjaka, 33 Srbina i dvojica Hrvata). Autor knjige „Kobna sloboda“, Š. Radončić, je na osnovu višegodišnjih istraživanja, došao do drugog podataka: sa teritorije Crne Gore odvedena su 143 Bosanca (105 Bošnjaka, 33 Srbina i 5 Hrvata). Uz to, na crnogorskoj teritoriji ubijene su i dvije tročlane izbjegličke porodice- Klapuh i Avdagić , iz Foče.
Hapšenje, deportaciju i golgotu srpskih logora preživjelo je desetoro deportovanih Bošnjaka i šesnaest vojnika odvedenih iz crnogorskih garnizona.
Trinaest godina nakon zločina, pronađeni su i identifikovani posmrtni ostaci osmoro deportovanih izbjeglica, a 73 se vode kao nestali. Šanse da je iko od njih preživio ravne su nuli. Dakle, 81 Bošnjak odveden sa crnogorske teritorije nije preživio.
Za počinjeni zločin nad bosanskohercegovačkim izbjeglicama niko nije osuđen.
U vrijeme hapšenja, zlostavljanja i deportovanja bosanskohercegovačkih izbjeglica predsjednik Crne Gore bio je Momir Bulatović. Za sve zasluge Radovan Karadžić ga je odlikovao ordenom Nemanjića (zajedno sa Novakom Kilibardom, koji je dobio Njegošev orden).
Milo Đukanović, crnogorski premijer u vrijeme hapšenja i deportovanja izbjeglica, i danas je na toj funkciji. U međuvremenu je obavljao i dužnost predsjednika Crne Gore.
Krivično djelo ratnog zločina ne zastarijeva, a duše nedužnih ljudi traže svoj mir.“ (Š. Radončić: „KOBNA SLOBODA – Deportacija bosanskih izbjeglica iz Crne Gore“)
Prema stenogramu Vrhovnog savjeta odbrane, tadašnji crnogorski predsjednik Momir Bulatović traži da se izbjeglice pronalaze po spiskovima Crvenog krsta: „…najgora stvar je što ih skidamo sa spiskova Crvenog krsta. Ako se dokaže da smo nekome otkazali gostoprimstvo, gubimo pravo na svu humanitarnu pomoć međunarodnih organizacija. Bez obzira kolika je, bez nje bi teško mogli izdržati sve izbjeglice. Mi sve to treba da radimo, da ih obavijestimo, sutra da ih privedemo…“ Iako je ovo krunski dokaz nečasne uloge ove humanitarne organizacije i direktnog učešća u zločinu, niko nije pokrenuo pitanje njihove odgovornosti!
„Postupak crnogorske policije ne može se pravdati ekstradicijom, jer ona podrazumeva postojanje krivičnog dela, niti pravnom pomoći drugoj državi, jer hapšenje to nije. Reč je, dakle, o ratnom zločinu, o lovu na ljude, radi navodne trampe, kojim se pomaže etničko čišćenje“. (Dr Stevan Lilić, prof. Pravnog fakulteta u Beogradu)
„Priznavanje i prihvatanje istine o zločinima može se smatrati preduslovom za iskreno suočavanje sa prošlošću u jednom društvu. Istina o prošlosti se mora konstatirati i u institucijama sistema. Objelodanjivanje informacija o prošlosti preobraća se u priznanje. Sve što se zbilo treba dozvati u svijest, da postane sastavni dio historijskog pamćenja… Ajnštajn je rekao da je svijet opasno mjesto „ne zbog onih koji čine zlo, nego zbog onih koji to mirno posmatraju“. Za prevladavanje zločina dovoljno je da ga se tolerira… Nekoliko preživjelih kao i porodice 30 nastradalih Bošnjaka krajem 2004. tužili su državu Crnu Goru. Tužilaštvo Crne Gore pokrenulo je 18.oktobra 2005. istragu protiv šest lica, nekadašnjih visokih funkcionera iz 1992., zbog osnovane sumnje da su kao saizvršioci počinili krivično djelo „ratni zločin protiv civilnog stanovništva“ učestvujući 1992. u akciji deportacije bošnjačkih izbjeglica. Optužnica je proširena na devet okrivljenih. Država u principu, kako ukazuju pravnici, ne odgovara za krivična djela, ali odgovara za posljedice krivičnih djela koja su u vršenju službe izvršili njeni organi, administracija, vojska, policija. Ona uvijek i svuda odgovara za takve posljedice, kao i za svaku drugu štetu koju pričine u vršenju službe njeni organi. Za utvrđivanje odgovornosti države u takvim slučajevima nisu neophodni „zapisnici“, „naredbe“ ili slična dokumenta o „postojanju namjera“. U krivičnom postupku, činjenica postojanja namjera dokazuje se svim dokaznim sredstvima, o njoj se zaključuje sa stanovišta zdravog razuma i normalnog ljudskog iskustva, uzimajući u obzir sve okolnosti događaja.
Kada jedno društvo, kako je uočeno, misli da pokopa prošlost, time što „odbije“ da se suoči sa sobom i doživi katarzu, to, također, potkopava i same etičke vrijednosti koje ono treba da bi njegova budućnost bila izvjesnija. Zlo ima duboku historiju. Treba se suočiti sa istinom i kazivanjima žrtve. One imaju pravo na satisfakciju. Neumorni Vizental je rekao: “Uvijek sam se pitao šta mogu učiniti za one koji nisu preživjeli. Odgovor glasi: želim govoriti u njihovo ime, želim čuvati uspomenu na njih, tako da mrtvi i dalje žive u našem sjećanju“. Istina doista ne može vratiti mrtve u život, ali ih spašava od tišine. Bez pravde ona nije potpuna. Ono što je potrebno, sem istine, jeste njeno priznavanje koje je, možda, značajnije od spoznaje istine. Rihard von Vajceker, njemački kancelar, svojevremeno je stao iza odgovornosti Njemaca za njihovu nacionalsocijalističku prošlost: Ne pomaže nam da štedimo sebe. Nama je potrebna snaga da pogledamo istini u oči, bez uljepšavanja i jednostranosti i samima sebi moramo da kažemo istinu… Ko je imao oči i uši nije mogao da ne zna za vozove za deportaciju“.
Indiferentnost prema zločinima iz bliske prošlosti može se smatrati posljedicama nepostojanja političke volje, atavističkog nasljeđa, organiziranog poricanja od strane državnog vrha, potrebe za neuznemiravanjem i zaboravom koja je emotivno lakša od iskrenog pogleda u sopstvene zločine.
Nema prošlosti bez istine koja, nerijetko, mora pričekati da u politici postane potrebna. Ona ne smije biti zamijenjena tišinom, poricanjem. Sjećanje znači postojanje, gubljenje pamćenja predstavlja iščeznuće. Demokratija nije riječ, već djelo. „Pravna država“ podrazumijeva odvojenost od političke države, ali i apsolutističke „policijske države“ koja pretpostavlja improvizirane naredbe. Želja za pripadnošću Evropi zahtijeva i poimanje evropske odgovornosti i „ekološke države“ Crne Gore. Neophodna je njena potpuna spremnost i nedvosmislena, iskrena politička volja za otvorenim suočavanjem sa autoritarno-ratnom prošlošću i preispitivanjem vlastite uloge u „jugoslovenskim ratovima“… „Svaka vlada preuzima odgovornost za djela i nedjela iz svoje prošlosti. Svaki građanin treba osjećati saodgovornost u političkom smislu za postupke države kojoj pripada. Bez osvješćivanja nema ni samosvijesti. Historija je puna primjera gdje su istina i dobro bili pogaženi“. (Hana Arent)
„Tvrdnja kako istina uvijek nadvladava zločin je jedna od lijepih neistina koje ljudi ponavljaju do smrti, bez obzira na to što je iskustvo pobija“. (Džon Stjuart Mil)“ (S. Bandžović)
Crna Gora očigledno, sa istom vlašću kao i 1992., nije spremna za katarzu. Aktuelni predsjednik Filip Vujanović (čija ponovna, treća kandidatura kao i potonji izbor su, po mnogima, pravno neutemeljeni) 9.marta 2008. na sastanku muftija balkanskih zemalja u Podgorici, ne trepnuvši poručuje majkama, djeci, sestrama i braći deportovanih i pobijenih Bošnjaka: „U tim teškim vremenima Crna Gora je primila na desetine i stotine hiljada izbjeglica, na desetine hiljada Muslimana i Bošnjaka. Oni su ovdje imali drugi dom, oni su ovdje primljeni otvorenog srca i sa punom srdačnošću, njima je učinjena pomoć da se vrate svojim domovima“.
S druge strane, tadašnji i sadašnji premijer Milo Đukanović, upozorava „da se u političkoj javnosti sprovodi satanizacija optuženih za organizovanje deportacije i da im se presuđuje bez ikakvih argumenata…“. Relativizacija krivice nije umanjila popularnost Mila Đukanovića u Bosni i Hercegovini, gdje je čak, zajedno sa svojim vjernim saborcem Svetozarom Marovićem, dobio priznanje Internacionalne lige humanista!
Crna Gora je odlukom o sudskom poravnanju i obeštećenju porodica stradalih i nekolicine preživjelih prihvatila objektivnu odgovornost države za deportacije.
Reakcije čelnika Islamske zajednice povodom zločina crnogorskog režima nad „braćom po vjeri“ su, tokom protekle dvije decenije uglavnom izostajale. Nijesu se u boljem svijetlu pokazali ni politički predstavnici muslimansko/bošnjačkog nacionalnog korpusa. Obilježavanju godišnjica deportacija su uglavnom, osim članova porodica deportovanih, očitovali aktivisti Fonda za humanitarno prvo, Žena u crnom, kao i Tea Gorjanc-Prelević, Daliborka Uljarević, Aleksandar Zeković, Ljupka Kovačević… Oni su i inicijatori prijedloga da se podigne spomen-obilježje žrtvama deportacija izbjeglica 1992.godine ispred objekta Uprave policije u Herceg Novom i da se 27.maj proglasi Danom sjećanja na žrtve. Spomenik svim žrtvama ratova 1991-2001, koji je tadašnji premijer Lukšić otkrio 11.jula 2011., kako kažu ni na koji način ne može se smatrati odgovorom na njihovu inicijativu! Oni su takođe ocijenili kako izbjegavanje državnih institucija da se na ovaj način oda pošta nespornim žrtvama, kao i činjenica da „sudski procesi još uvijek nijesu okončani, bacaju tamnu mrlju na posvećenost donosilaca odluka u Crnoj Gori da se djelotvorno bave suočavanjem sa prošlošću i grade funkcionalnu demokratiju zasnovanu na vladavini prava“.
Bošnjački savjet je 2009. dodijelio Povelju „Rifat Burdžović-Tršo“ Slobodanu Pejoviću, „za svjedočenje u slučaju deportacija Bošnjaka 1992.godine…“.
U međuvremenu, u javnosti su se pojavile informacije koje negiraju Pejovićevo herojstvo i ukazuju da se radi o osobi koja je aktivno učestvovala u hapšenjima i deportacijama Bošnjaka u Herceg Novom!? Da li je to bio razlog ili povod da se stvori neviđeni razdor i očigledna netrpeljivost među malobrojnim Muslimanima/Bošnjacima u Crnoj Gori koji su prethodno smogli snage i hrabrosti da progovore o zločinima aktuelnog režima nad bosanskohercegovačkim izbjeglicama 1992.godine?
Ne želeći da ulazimo u prizemna i neprimjerena prepucavanja gore pomenutih aktera ovog sukoba, NVO „Broj 19“ u potpunosti prihvata i podržava inicijative za obilježavanje godišnjice deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica!!!
Autor: Mirsad-Mirza Kurgaš
sandzakpress.net
